Što se više bližim 30-tom rođendanu to sve više razmišljam što sam sve napravila i prošla u posljednjih deset godina. Zaista turbulentne godine. Morala sam donijeti odluke koje nikada nisam mislila da hoću, odluke koje ne želim niti da najgori neprijatelj donosi. S druge strane, sve se vratilo i toliko se dobrog napravilo i ostvarilo. No, nekako mi u posljednje vrijeme neke moje prijateljice povremeno sugeriraju temu, ideju i slično, nagovaraju me da pišem o jednoj temi o kojoj nikada nisam. I nisam sigurna kako će ovaj tekst na kraju ispasti. Niti hoću li ikada više pisati o ovome.
Svi znaju da me mama odgojila. Zajedno s bakom i ostalom obitelji koja je uvijek uskakala i pomagala. Čak ni prije 30 godina, kada sam već bila ‘na putu’, moj otac nije bio tu. U životu sam dva puta razgovara s njim, niti jedan razgovor nije prošao ugodno, niti lijepo. Međutim, nisam odlučila pisati vam o našem (ne)odnosu i stavljati teške riječi na papir, već o tome kako sam zapravo odrasla sretno bez oca.
Naravno, nećemo lagati – kao dijete jako mi je nedostajao. Silno sam željela imati tatu, ali taj osjećaj je s vremenom prošao. Kao što ne znam kako je imati ‘normalan’ život bez bolnica i boli, tako ne znam kako je imati ‘normalnu’ obitelj. No, meni je moj život normalan. Znam da drugima nije, ali meni je jer za drugo i, možda nešto bolje, ne znam. Meni je normalno da su mi uvijek žene držale leđa i gurale me naprijed pa se baš zbog toga uvijek osjećam posebno zgroženo u onim situacijama kada je ‘žena ženi vuk’. A njih je nažalost puno.
Uvjerena sam da me ovakvoj borbi, želji i strasti za životom ne bi naučio niti jedan muškarac. To može biti samo djelo žene. Žene su lavice koje će učiniti apsolutno sve kako bi se izgurale i iz najgore situacije. Možda ni moja mama ne bi bila ovako snažna da su se kockice drugačije posložile, a samim time niti ja ne bih bila ovo što jesam danas. Možda bih bila razmaženo derište koje bi otac stalno štitio i slomila se pred prvom preprekom koju bih sama morala proći.
Ali, ja nisam naučena na slamanje. Odnosno, dovede te život do toga da se ponekad slomiš, ali isto tako se skupiš i kreneš dalje. Često me pitaju kako možeš imati toliko snage, kao da je to neko čudo. Izgleda da je moja tajna u tome što su me odgojile žene. To što nemaš gdje više pasti kada si na podu. Samo se moraš skupiti i ustati. I naravno, vjerovati u sebe.
