Ponekad uljepšavamo životopis, prešutimo neki neuspjeh ili na prvom spoju pokušamo ostaviti malo bolji dojam nego što bismo možda ostavili da smo potpuno iskreni. To su svakodnevni oblici predstavljanja sebe drugima.
Ali što se događa kada osoba više ne uljepšava samo pojedini dio svog života, nego počne stvarati potpuno novu verziju sebe? Od profesora koji pretjeruju s vlastitim akademskim postignućima do ljudi koji godinama održavaju izmišljene identitete, primjeri pokazuju koliko daleko potreba da budemo viđeni na određeni način može otići.
Svi želimo ostaviti dobar dojam
Kada upoznajemo nove ljude, gotovo svi na neki način upravljamo slikom koju o sebi šaljemo drugima. Biramo što ćemo reći, što ćemo prešutjeti i koje ćemo dijelove sebe naglasiti. Biramo gdje ćemo slagati.
Na razgovoru za posao govorimo o svojim uspjesima. Na prvom spoju možda ćemo pažljivije birati teme o kojima razgovaramo. Na društvenim mrežama najčešće pokazujemo ono što želimo da drugi vide. To samo po sebi nije patološko laganje. Dio je uobičajenog ljudskog ponašanja.
Psiholozi Richard Leary i Mark Kowalski još su 1990. godine opisivali proces upravljanja dojmovima, odnosno način na koji pokušavamo utjecati na to kako nas drugi doživljavaju. Ta potreba postaje snažnija kada nam je mišljenje drugih posebno važno, kada imamo mnogo toga za izgubiti ili kada postoji velik jaz između onoga što jesmo i onoga što bismo željeli biti.
Problem nastaje kada potreba za boljom verzijom sebe više nije ograničena na predstavljanje, nego počinje stvarati potpuno izmišljenu stvarnost.
Kada priča postane identitet
Kod nekih ljudi laganje nije samo povremeno pretjerivanje. Oni mogu izgraditi cijeli narativ o sebi i održavati ga godinama. Mogu izmisliti obrazovanje, poslovna postignuća, zdravstvene probleme, obiteljsko podrijetlo ili društveni status.
Ponekad su te tvrdnje toliko lako provjerljive da se postavlja pitanje kako osoba uopće može živjeti s mogućnošću da će sve biti otkriveno. I upravo je to ono što ovakve priče čini psihološki zanimljivima. Jer ako je cilj samo prevariti druge, zašto toliko energije ulagati u održavanje laži?
Što se nalazi iza potrebe da budemo netko drugi?
Jedan od mogućih odgovora je potreba za potvrdom. Sustavni pregled slučajeva ekstremnog i dugotrajnog izmišljanja iz 2026. godine pokazao je da se među najčešćim motivima pojavljuju potreba za veličanjem sebe, privlačenje pažnje i potreba da se osoba doživi kao posebna ili vrijedna suosjećanja.
Drugim riječima, iza velike laži često ne stoji samo želja da se nekoga prevari. Može stajati snažna potreba da se bude važan, poseban, uspješan ili vrijedan tuđeg interesa. Ponekad osoba možda ne pokušava samo uvjeriti druge u određenu priču. Možda pokušava uvjeriti i samu sebe.
Pseudologia fantastica
Za ekstremno i dugotrajno izmišljanje koristi se pojam pseudologia fantastica, koji se često prevodi kao patološko laganje ili mitomanija.
Važno je pritom naglasiti da to nije zasebna dijagnoza u DSM-5 priručniku. Istraživanja ipak pokazuju da se kod nekih osoba ovakav obrazac može pojavljivati uz različite psihološke teškoće, iskustva traume i probleme povezane s osobnošću i raspoloženjem.
Zato nije korisno svaku osobu koja laže promatrati na isti način. Netko može svjesno lagati kako bi ostvario određenu korist. Netko drugi može pretjerivati jer se boji da inače neće biti dovoljno zanimljiv. Kod nekih ljudi laganje može postati gotovo kompulzivan način nošenja s vlastitim osjećajem manje vrijednosti, srama ili unutarnje praznine.
Možda nismo toliko različiti
U tome je zapravo najzanimljiviji dio cijele priče.
Većina nas nikada neće izmisliti cijelu biografiju. Nećemo izmisliti fakultet koji nismo završili, karijeru koju nismo imali ili identitet koji desetljećima moramo održavati.
Ali svi poznajemo onaj mali unutarnji impuls koji kaže:
„Kako da ovo ispričam tako da ispadnem malo bolji?”
Zašto prešutimo ono što nas čini nesigurnima? Zašto naglašavamo uspjehe, a neuspjehe pokušavamo prikriti? Zašto nam je toliko važno kako ćemo izgledati pred određenim ljudima?
Zato što potreba za prihvaćanjem nije nešto što pripada samo „lažljivcima”. Pripada svima nama. Razlika je u tome koliko smo spremni otići daleko da bismo zaštitili sliku koju želimo imati o sebi.
Što se događa kada više ne možemo biti ono što jesmo?
Možda se zato iza ekstremnih laži ne krije uvijek samopouzdanje, kako se na prvi pogled može činiti.
Naprotiv, ponekad je upravo suprotno.
Osoba može izgraditi veličanstvenu verziju sebe zato što joj je stvarna verzija sebe teško podnošljiva. Ako vjerujem da nisam dovoljno uspješan, možda ću izmisliti uspjeh. Ako osjećam da nisam dovoljno zanimljiv, možda ću izgraditi priču koja će me učiniti posebnim. Ako se bojim da bez određene uloge ne vrijedim dovoljno, mogu početi živjeti kroz tu ulogu.
A što je priča veća, to je veća i cijena njezina održavanja jer ponekad iza potrebe da postanemo netko drugi stoji upravo ono od čega najviše pokušavamo pobjeći. Onaj osjećaj da ovakvi kakvi jesmo možda nismo dovoljno dobri.