Iza nas je još jedan tjedan u predivnoj Barceloni, ali ovaj tjedan i nije bio toliko uzbudljiv kao onaj prije toga. Svakako ne iz razloga što nije bilo zanimljivih događaja ili mjesta za posjetiti, već više zbog toga što nam se u glavama odvija 101 misao.
Čak je, poput nas, i more bilo nemirno i valovito gotovo cijeli tjedan te nam nije dalo niti uživati u kupanju.
Stvar je u tome da što smo dulje u Barceloni, sve više nam se uvlači pod kožu, a balansiranje između part time joba na plaži, po najvećem suncu, učenja jezika i svakodnevnog ‘posla‘ traženja posla postaje sve teže i teže. Svaki dan pokušavamo odvojiti određeno vrijeme za šetnju po gradu, prilikom koje predajemo životopise, upoznajemo nove ljude, ali i dobijemo poneki dobar savjet, koji nam ulije novu nadu i snagu za dalje. Sukladno tome svemu počele su pomalo panike i strahovi od neuspjeha, a naprijed nas tjera samo činjenica da smo tu s nekim razlogom.
Prošli tjedan sam čuvala malog psića dok su njegovi gazde otputovali preko vikenda. Vrlo zanimljivo iskustvo, a mada su me upozoravali da bi se Keegan, psić, mogao malo čudno ponašati jer sam mu nepoznata, a i meni je ovo prvi put na takvom poslu, mali frajer i ja smo se super složili od trenutka kada sam ušla u stan pa sve do kraja sittinga.
Na plaži posao postaje sve teži zbog sve većih temperatura, a i konkurencija nam otežava posao i to poprilično. Optimalan broj promotora po organizaciji na plaži je otprilike 10-12, a naša draga konkurencija ima 34 promotora koji uz to što neadekvatno odrađuju svoj posao, još i muljaju te na taj način i naša organizacija, ali i druge koje se pojavljuju na plaži radi u sjeni, i to poprilično lošoj.
No kako ovo javljanje ne bi bilo u potpunosti samo tmurno evo i malo šarenila. U jednoj od brojnih šetnji gradom, opet sam naletila na super cool trgovinu. La case de cousin Paul.
Do sljedećeg puta i malo boljeg raspoloženja uživajte u prvim službenim danima ljeta.
You must be logged in to post a comment Login