Teška vremena

Stalno smo u trci s njime. Govore nam da je ono novac, da je život kratak, da iskoristimo dan… Ali, opet čini me se da stalno nešto čekamo. „Vrijeme liječi se rane“ kao da se kosi s prethodnim krilaticama. Kada prekinete vezu ili se razvedete, čekate da prebolite, da krenete dalje. Kada završite školu ili fakultet, čekate posao.

Ja, evo, čekam da prođe recesija, da postane lakše. Čekam da počnu sjediti, hodati, čekam da prođu dani jer postala sam psihički umorna i osjećam se kao robot.

Upravo sam se vratila iz šetnje s curama i kako to već biva, mnogi ne propuste priliku u prolazu mi napomenuti kako sam blagoslovljena mojim blizankama, a jedna gospođa govori mi kako brzo rastu i kako će sve proći za čas.

Starija je, trebalo bi joj se vjerovati, ima iskustva. Ali kod mene vrijeme tako spooooro prolazi. Možda jer sam zakinuta za dimenziju prostora. Stalno biti kod kuće dobiva dimenziju zatvora. Stoga, ne treba čuditi da brojim i križam dane.

Strpljenje je vrlina, svojevrsni instrument vremena koji nam pomaže u čekanju. To je vještina koju, izgleda, ja nemam, a treba je razvijati jer najbolje su konceptom vremena ovladali na Istoku. Zen, ji jing samo su derivati kojima se vrijeme oblikuje u svijesti, a iz toga pak prolaze optimizam, pesimizam.

Teška su vremena, pa je teško naći razloga za optimizam, ali moramo se truditi jer „nakon kiše dolazi sunce“, a život prolazi u ciklusima i izmjeni se iz trena.

No, ponekad nam ništa drugo ne preostaje osim čekati jer „vrijeme će već pokazati“…


www.dvojceki.com