To se ne događa nekom drugom

Svako jutro prvo pročitam novine. Smućkam si Nesicu, upalim komp i prosurfam po vijestima. Moj jutarnji ritual daje mi određeni duševni mir, ostavlja dojam da sam u špici događaja, informirana o svemu…Klikam i mantram… Već sam oguglala na svakodnevni mrak crne kronike. Jest, koma je, ali događa se nekom drugom (grozna sam…). Ipak, jedna vijest prošetala mi se po kralježnici, nakostriješila sve dlačice na tijelu, digla tlak na 1800 i bila sam spremna na sve.

Još jedan slučaj pedofilije. Na to, vjerojatno kao i svi normalni ljudi, ne mogu ostati cool i ravnodušna. Naime, imam potrebu (ili naviku) sve što pročitam ili vidim projicirati na svoj život. I automatikom, iskoče mi pandže i očnjaci – i gotova sam…

Ne postoji rehabilitacija za seksualne prijestupnike, ljudi se ne mijenjaju, nema oprosta, podržavam doživotni zakon i smrtnu kaznu. Zahtijevam (ne tražim, ne molim) javni registar pedofila na razini države, oštriji zakon i češće osude. Ne postoje zlostavljanja i "zlostavljanja", ne mora doći do penetracije da neprilično ponašanje, tj. nasilje, proglasim pedofilijom i zločinom. Uf.

"Jedna od četiri djevojčice i jedan od pet dječaka prije svoje 18 godine iskuse neki oblik seksualnog zlostavljanja. Među zlostavljanom djecom više od 80 posto njih zlostavljale su osobe koje djeca poznaju i vjeruju im. Izloženost djeteta fizičkom, emocionalnom ili seksualnom zlostavljanju predstavlja traumatsko iskustvo koje ostavlja duboke ožiljke.“

To nam govori statistika. Ma nemoj zezat?! Traumatizirana djeca ostaju upravo takva, za cijeli život, s kamenom oko vrata, s bedemom oko srca i duše i ogromnim lokotom na vratima svog postojanja. Godine psihoanalize i ležanja na kaučima psihijatara koji pokušavaju zamutiti (ne izbrisati) tragove grozote. Ne postoji taj čovjek, a niti zakon koji bi me spriječio da nešto poduzmem. Možda sam preoštra, ali presudila bih mu (ili joj) odmah. Zlostavljači su i žene, što činjenicu čini još šokantnijom, s obzirom da su neke od njih i same – majke. Višak testosterona nije preduvjet za bolestan um. Sve to vodi u bezakonje, anarhiju, ali opet kaže statistika – na sudu završi tek svaki deseti pedofil. Sramota. Ne propagiram nasilje, ali..

"Najčešći su zlostavljači osobe koje poznajemo, u koje imamo povjerenja". Dođe mi da svaki put skočim za vrat ljudima kojima na povjerenje ostavljam djecu. U školi, vrtiću, na treningu gimnastike ili nogometa… Naravno, djecu sam naučila i stalno im tupim: ne razgovarati s nepoznatima, ne ulaziti u automobile makar ti nudili čokoladu, igračku, štogod. Nitko te ne smije dirati po intimnim dijelovima (istina, rekla sam po pipici, ali bitno da me shvatila). Prošle smo sve NE-upute, moja Principessa zna odgovore na sva moguća pitanja, zna sve upute, ali sad sva ta ista pitanja prolazim i s Mišurkom. Čitamo knjige, igramo se pitalica, a sve kako bih ih pripremila na situacije…Joj, ne želim to ni zamišljati. Ne ulazi u auto, reci "ne, hvala" i trči koliko te noge nose… Potraži odraslu osobu i reci joj što se dogodilo… Dođi mami.

Ne razumijem žene koje se boje prijaviti zlostavljača. Nedavno sam opet pročitala kako je majka gledala muža koji zlostavlja njihovu djecu, i ne želi ga prijaviti, boji se. Po mom mišljenju, to je isto kao i samo zlostavljanje. Mahom su i te žene zlostavljane, ali to nije opravdanje da ne pomogneš djetetu, malom, bespomoćnom….

Nadalje, ne razumijem žene/majke koje ne vjeruju svojoj djeci koja im pokušavaju reći… Slušajte svoju djecu, i možda čujete nešto što ne želite, nešto od čega strahujete, ali tek tad im možete pomoći! Tek tada ih možete spasiti.

Jer, zlostavljanje se može dogoditi u totalno bezazlenoj situaciji. U kinu, kod prijatelja… Ili ginekologa koji će vam pubertetske grudi pregledavati duže nego itko u životu. Zašto? Što traži? Dogodilo se meni! Nije strašno, ali lik je pedofilčina, bolesnik. Bilo mi je samo 14 i nisam pojma imala što znači ginekološki pregled. Sad znam da nije bilo potrebe da me toliko dugo prepipava, omililo mu se mlado meso… Smrad stari! Samo znam da ću s Principessom i na prvi ginekološki. Jadna ona sa mnom, ne mogu je staviti pod stakleno zvono i zaključati u kuću, ali mogu je upozoriti na sve opasnosti. Samo da ne… Opreza nikada dosta.