Na putovanjima često dođete u neko novo mjesto po noći, i zapravo ne znate kako ono izgleda sve dok se ujutro ne probudite i ne bacite oči kroz prozor. Ponekad, ali samo ponekad, taj vas ‘krozprozorni’ prizor ostavi bez teksta. Upravo se to nama dogodilo prvo jutro u Mancori. Znali smo da nismo pogriješili odabirom ovog mjesta za par-tjedno volontiranje.
Iako smo stigli usred tjedna, Cristina, vlasnica hotela, prvi dan nas je odlučila poštedjeti posla – praktički nas je natjerala da prošetamo, vidimo plažu, proučimo hotel, osjetimo energiju mjesta, upoznamo ljude…da se udomaćimo. Što smo i učinili.
Iako je temperatura u Mancori tokom čitave godine ljetna, ona morska – nije. U ovom dijelu godine njegova je temperatura konstantno ispod 20 stupnjeva, što ne bi bio tako velik problem da nema još jednog faktora – velikih valova. Razmaženi mirnoćom i toplinom Jadrana, smočili smo stopala, zacvokotali zubima, i uputili se plažom prema sat i pol udaljenom gradu.
Mancora ima par lica – okupljalište je mladih gringosa, koji dolaze tu radi sunca, plaže i surfanja. I par popratnih sadržaja koji idu uz to, a do kojih možete doći vrlo lako – uz samo par rečenica izmijenjenih s lokalnim dječacima koji vam nasmiješeni postavljaju dobro uvježbana pitanja – Pričaš španjolski? Odakle si? Surfaš?
Pušiš travu?
Ali kad smo mu objasnili da ne odsjedamo u skupom hotelu već da radimo, tj. volontiramo, spustio je cijenu s deset na osam. Narednih dana tu ćemo cijenu fiksirati na pet.
Uz sve to, kad god nam je na pamet pala neka zamisao, zapisali smo je i tako skupljali ideje za budući izgled volonterske kuće.
Super je stvar ta što smo oboje objeručke prihvaćali te naše ludosti. Doći na kraj svijeta usred dugoočekivanog hrvatskog ljeta, biti opljačkan u nekom parkiću, stopirati po najdužoj cesti na svijetu, otrovati se hranom, i naposljetku čistiti po nekoj kući u zamjenu za hranu i smještaj – ne zvuči kao najidealniji odabir.
Ali, jest. Tajna je u – našem odabiru. Naš. Odabir. S kojim smo slobodni raditi štogod želimo. Pa nam ni ribati podove nije teško, znajući da smo slobodni. Ostati ili otići, kako nam dođe.
Nakon par dana rada u kući za volontere, počeli smo pomagati oko hotela, koji se treba otvoriti za nepuna dva tjedna.
I tu je naš rad postao puno zanimljiviji. Umjesto suhoparnog čišćenja, dobili smo zadatke da – budemo kreativni. Izrađivali smo male kućice-svjetiljke, bojali neke detalje na zidovima čudnim kombinacijama boja, klepali ogradu za vanjski tuš od drvenih grana, pomagali u kuhinji. Kuhinji, koja je jedna od najbitnijih mjesta u hotelu – vlasnica Cristina je vegetarijanka i pobornica sirove prehrane, i na tome je bazirana filozofija čitavog hotela. Zdravlje. Povezanost s prirodom. Sa samim sobom.
Vrijeme je brzo prolazilo. Uživali smo.
Rad je nešto divno. Uz dva uvjeta.
Prvi – da uživaš u onome što radiš. Da to voliš. Netko je pametan rekao – Izaberi posao koji voliš i do kraja života više nikada nećeš morati raditi. Ili tako nešto. I drugo – da si u tome radu slobodan. Ostati ili otići, ako te više ne veseli.
Tužno je što je danas rad, ili posao, generalno govoreći – postao nešto negativno. Nužno zlo. Iako je logično – u svijetu kredita, u svijetu televizije i šarenih oglasa na svakom uglu, u svijetu izokrenutih vrijednosti, u svijetu pretjerane i nepotrebne konzumacije svega i svačega – lako se pomiriti s time. Da je nužno raditi i zaraditi neki novac, kako bi si mogao priuštiti ono što će život činiti koliko toliko lijepim, ili barem podnošljivim. Uz, naravno, brigu za mišljenje drugih. Što će selo pričati. Uklopi se, ne iskači iz uvježbane kolotečine.
Nije poanta ubijati se od posla kojeg ne voliš i zaraditi što više novaca kako bi mogao uživati u životu, nego je poanta od novaca koje imaš (ili nemaš) stvoriti najbolji mogući život, i vrijeme trošiti na stvari koje voliš – rekao mi je nekad davno prijatelj u podnožju.
Ali o tome su već napisani bezbrojni tekstovi, članci, knjige, blogovi. I svi već sve znaju. Ili barem mogu znati, ukoliko žele.
Naši su radni dani uskoro poprimili određenu rutinu – nakon buđenja, uslijedio je doručak od svježeg voća, te rad u hotelu. Lokalni su nam majstori, koji su već mjesecima radili i gradili u i oko hotela, ubrzo postali kompanjoni.
Oko podneva smo u pravilu uzimali pauzu i kretali na polusatnu šetnju uz plažu, do prvog mjesta gdje se može popiti kava. I malo promijeniti okolinu, odmoriti, pisati, čitati, šutjeti. Istina, osoblju je trebalo puna dva tjedna da se uvježbaju u izradi kave za manje od pola sata, ali su uskoro krenule i razne povlastice u obliku jedne šalice viška, besplatne kave, kave preko reda, i slično.
Kada smo bili gotovi s poslijepodnevnom smjenom, upućivali smo se plažom prema Mancori. I uz svakodnevne divne prizore velike žute kugle koja tone u ocean, viđali sve i svašta – od preminulog morskog konjica kojeg su valovi izbacili na obalu, pa do morskog lava koji je izlaskom na plažu i konstantnim gledanjem u nebo – odlučio umrijeti.
Upoznali smo svaku klupicu u Mancori.
Vikendima smo zujali po okolnim mjestima – kupali smo se na nedalekim pustim plažama, pričali s lokalcima o smislu života, igrali se sa znatiželjnim klincima. Posjetili smo i obližnji termalni izvor, do kojeg smo morali satima hodati kroz pustinju i ustopirati tri rikše kako bi nas odbacile dio puta. A kad smo došli do izvora, smijeh. Cjelodnevni napor nas je doveo do rupe u zemlji ograđene drvetom, veličine nekih dvadesetak kvadrata, s par mladih Peruanaca u njoj. Pridružili smo im se, namazali lica ljekovitim blatom, i s njima se vratili do Mancore.
Težak je ovaj život.
Dani su prolazili, obavljali smo završne radove oko hotela, radili u kuhinji, degustirali specijalitete koje ćemo posluživati narednih dana, pripremali sve za otvaranje. Preselili u novu sobu, također u sklopu hotela, ali bez divnog pogleda. Gosti su došli. I nakon par dana otišli. A s njima, i mi.
Ali definitivno nismo očekivali da ćemo avanturu započeti vožnjom s najgorim vozačem ikada…
You must be logged in to post a comment Login