Odavno sam ja postala svjesna činjenice da je cijeli svijet otišao u Krasni… Sve je to meni, navodno, jasno i sve to ja, jednako tako navodno, razumijem. Posljednjih dana sam sve nervoznija i nervoznija i, onako, gubim strpljenje i bojim se da sve izmiče kontroli, jer sve mogu biti, ali draga i strpljiva nikako nisu u opisu vaše Drama Queen.
Čekanje građevinske dozvole mi se toliko rastegnulo da mi se sad već čini da trebam odustati od svega i upisati se u red čekanja za neki starački dom, a livadu i sve što sam do sada napravila jednostavno – prodati.
No, postoje te neke svakodnevne sitnice koje moju želju za bijegom čine još nedostižnijom. Iako se bližim pedesetoj, živim onako, studentski, u podstanarskom stanu/stanovima gotovo trideset godina. Dvije opcije imanja vlastitog doma već sam propustila ili, bolje rečeno, upropastila. Prvu prekidom s likom za kojeg se, i mojom i njegovom srećom, nisam udala. Drugu kada su kriza i dugovi progutali 60-ak kvadrata 2011.
I sad, čekajući građevinsku, mrzim i sebe i cijeli svijet. I bojim se da ću opet nešto s*ebati!
Susjedi koji nisu, ali ipak jesu iz pakla
Uvijek sam imala divne „gazde“. Ovo je u trideset godina moj tek četvrti stan. Ali susjedi u svim tim zgradama, malo je reći, bili su uvijek zanimljivi. Da vam sad ne prepričavam ubojstvo u jednoj od tih zgrada. To bi tek bilo više nego dramatično. Pisat ću vam, zapravo, o tim malim, svakodnevnim sitnicama s kojima ćete se lakše poistovjetiti – ili u mojoj ulozi promatrača ili možda u ulozi baš tog paklenog susjeda.
Dakle, nedavno se doselila jedna gospođa. Ne mogu procijeniti godine, budući da se bližim pedesetoj, ružno bi bilo reći babac, ali vjerujem da razumijete na što ciljam. Uselila se ona, a s njom su se uselile i neke zanimljive situacije.
Vjerujem da vam je svima jasna priča o zagrebačkom smeću i kontejnerima i da možda nema potrebe pisati o tome koliko smo grozni kada je o smeću riječ. Jer jesmo. Smeća ima posvuda, ne pazimo mi uopće i koliko god se pravili da želimo reciklirati, a mi, osuđeni na male stanove bez balkona, najčešće pokleknemo pred one četiri kante koje bismo trebali imati doma.
Međutim, ona je mrvicu posebnija.
Nećeš ti tu meni stajati!!!
Naravno, od kontejnera se ne može pobjeći u ovome gradu, pa tako ni od onih koji stoje u našem parkiću. Ne mogu reći da smrde, jer bih osjetila, jednako poput nje, neki neugodan miris. Ne mogu čak reći ni da mi nagrđuju pogled u park. Kontejneri naprosto moraju negdje stajati, a njoj zbilja smetaju. Iako ne mogu shvatiti zašto. Toliko je ogradila svoj mali vrt u prizemlju smrdljivim, umjetnim bršljanima da ih ni ne vidi.
Želim vam pokušati opisati borbu te gospođe i predstavnika stanara i konstantno guranje kontejnera nekih pola metra do metra lijevo, odnosno desno. To guranje prerasta u fizičke sukobe, crtanje granice i konstantnu nevjericu ostatka zgrade. On pomakne desno, ona izađe i sva zajapurena pomakne lijevo. On desno, ona lijevo… i tako sad već danima. A kako sam rekla, radi se samo o jednom metru.
I dok tako u nevjerici promatram ovu svakodnevnu bitku za teritorij, sve češće razmišljam o svojoj livadi blizu šume. O onih 600 kvadrata na kojima bih trebala imati svoj mir, svoju kuću i, ako je ikako moguće, što manje kontakta s ljudima koji imaju višak slobodnog vremena.
Ne zavaravam se da će život u kući biti savršen. Vjerojatno ću se svađati s krticama, kositi travu, moliti Boga da drveće čim prije naraste i proklinjati dan kada sam odlučila da mi treba vrt. Ali barem ću znati da su to moje krtice, moja trava i moj problem.
I samo se nadam da ću svoj pedeseti rođendan dočekati na vlastitoj terasi, s kavom u ruci, a ne na prozoru podstanarskog stana, gledajući još jednu epizodu zagrebačkog rata kontejnera.
Dragi moji, nisam ja više u godinama kada želim mijenjati svijet i voditi tuđe bitke. Bila bih sasvim zadovoljna promjenom adrese.