Postoje oni trenuci u životu kada čovjek doživi prosvjetljenje. Kada shvati da godinama, a možda i desetljećima, radi sve po pravilima, sve što se očekuje, sve što spada pod ono čuveno “normalno”, a zapravo većinu vremena živi na kočnici. Ne zato što ne zna što želi, nego zato što se stalno vraća na isto pitanje: hoće li se to nekome svidjeti, hoće li nekoga razočarati, hoće li nekome smetati?
Samoodricanje?
Tek kad sam se udaljila od tog mentalnog popisa obaveza prema svijetu, shvatila sam koliko je suzdržavanje zapravo tiha verzija samoodricanja. Suzdržavaš se da ne kažeš istinu, da ne pokažeš emociju, da postaviš granicu, da ne ispadneš čudna, naporna, prezahtjevna. Suzdržavaš se da ne povrijediš druge, pa često povrijediš sebe. To su sve one sitne, dnevne šutnje koje se godinama pretvore u naviku.
Govorim iz iskustva. Naučila sam to onog trenutka kad mi se život rasuo u komadiće koje još nisam skupila. U onoj godini kada su se dogodile stvari od kojih se više ne skrivaš. I još uvijek se događaju i još uvijek me prate i nikako da me puste na miru. Smrt moje majke bila je granica nakon koje više nisam mogla glumiti da mi odgovara ono što mi ne odgovara i da pristajem na odnose, pravila i obrasce koji me iscrpljuju. Taj prekid s pristojnom šutnjom bio je moj početak.
Danas bi joj bile tek 74 godine. Danas bi joj bio rođendan. Prošlo je gotovo dvadeset od kada je nema. Od kada je umrla (doslovno na mojim rukama) u mukama raka.
Zašto se suzdržavamo?
S vremenom sam shvatila da se najviše suzdržavamo upravo u trenucima kad bismo najviše trebali živjeti. Suzdržavamo se od odmora jer “nije vrijeme”, od radosti jer “nije primjereno”, od promjene jer “što će ljudi reći”, od iskrenosti jer “možda će netko krivo shvatiti”.
I onda ti prođe godina, dvije, deset — a ti si i dalje u istoj poziciji, s istim strahovima, s istom težinom na ramenima, istim grčem u želucu.
Meni je trebalo dugo da priznam da ne želim biti ta verzija sebe. Ne želim šutjeti kad treba govoriti. Niti se javljati ljudima samo zato što će se uvrijediti ako to ne učinim. Ne želim opravdavati svoj mir, svoje odluke, svoj ritam dana. Ne želim nositi tuđe očekivane reakcije kao obavezni teret. I ne želim se nervirati. Želim sve pojednostaviti.
Previše sve kompliciramo u ovom životu, a čini se da je jedini koji ćemo živjeti.
U ovoj sam godini napravila puno novih koraka. Koraka od kojih sam bježala i koraka kojih sam se bojala. I još uvijek ne znam što me sve čeka.
Ne želim da mi suzdržavanje bude stil života
Najveća sloboda nije u tome da radiš sve što želiš, nego da prestaneš raditi ono što ti ne pripada. Ono što ‘nije tvoje’, ako me razumijete.
Danas vjerujem da je suzdržavanje samo sofisticiran oblik autocenzure. Nema apsolutno nikakve veze s kulturnim normama. Posebno u doba kad svi misle da imaju pravo na tuđe vrijeme, emocije, odgovore, objašnjenja i pažnju. Kad miješaju bliskost s dostupnošću i prisnost s obavezom. I kada serviraju svoje živote, na pladnju društvenih mreža, svima da ih pljuju, obožavaju ili naprosto ignoriraju.
Pravi mir počinje onog trena kad odbiješ sudjelovati u tome. U trendovima, u očekivanjima, u stilovima… I kada mobitel ostaviš u stanu bez straha od neke nove katastrofe. Jer, katastrofe će se i tako dogoditi – ako se trebaju dogoditi.
Opusti se – nije lako živjeti u stalnim strahovima.