Ako je prije desetak godina glavna riječ bila stres, danas ju je tiho, ali uporno, zamijenio umor. Nekad smo svuda čuli: “Pod stresom sam”, a danas gotovo svi stalno govorimo da smo umorni. Umor je postao društveni fenomen, statusni simbol zauzetosti, nova univerzalna oznaka da nosimo previše toga, prebrzo živimo i rijetko stajemo.
Izvor: Ilustracija iz poglavlja “O odmoru” knjige “Daj da ti nacrtam”
Svakog dana slušamo da se zbog umora razbolijevamo, da nas posao iscrpljuje, da je umor nešto što moramo izbjegavati pod svaku cijenu. Čim malo slabije spavamo, izgubimo koncentraciju ili osjetimo težinu u tijelu, odmah paničarimo. Misli odlutaju prema najgorem: “Nešto nije u redu sa mnom.” Kao da se nedostatku energije automatski pripisuje negativan predznak.
A istina je nježnija.
Umor je dokaz da smo uložili napor. On je, prije svega, poziv na odmor. Zdrav je dok ga prepoznajemo i dopuštamo mu da bude ono što jest: prolazna faza, signal da zastanemo, udahnemo, presložimo obveze i vratimo svoj ritam.
Kao što svake večeri punimo mobitel, tako i mi trebamo svoje “punjenje”, ali na to često zaboravimo. I tu nastaje problem: umor ignoriramo danima, tjednima, pa i mjesecima, sve dok ne postane nezdrav. Zato je važno prepoznati njegov intenzitet i dati si odmak onda kada osjetimo da je postao prevelik.
UMOR JE PRIRODAN, ALI IGNORIRANJE UMORA JE ONO ŠTO POSTAJE OPASNO.