U posljednje vrijeme sve češće zamišljam kako sjedim negdje gdje nema ljudi. Nema poruka. Nema poziva. Nema pitanja: „Jesi vidjela moj mail?“ Nema čak ni onoga: „Samo da te nešto kratko pitam“, nakon čega redovito slijedi sve osim kratkog pitanja.
Samo ja, šuma i komadić zemlje s kojega bih satima mogla čupati travu.
Znam, ne zvuči osobito ambiciozno. Žene mojih godina valjda bi trebale sanjati o putovanjima, novim poslovnim projektima, skupim tretmanima i muškarcu koji ih razumije i zna komunicirati. Ja sanjam o tome da me nitko ništa ne pita.
Ne želim dati mišljenje. Ne želim donijeti odluku. Ne želim znati gdje su škare, zašto internet ne radi i što ćemo sutra jesti. Želim gledati u jednu tvrdoglavu travku koja raste tamo gdje ne bi trebala i voditi s njom jedini sukob za koji trenutačno imam snage.
Nisam ljuta, samo sam se umorila od svijeta
Problem je što ljudi potrebu za samoćom često shvaćaju osobno. Kada kažete da vam se ne ide na kavu, odmah slijedi zabrinuti pogled.
„Je li sve u redu?“
Jest. Upravo zato ne idem.
Nisam ljuta. Nisam tužna. Nisam se posvađala sa svijetom. Samo sam se umorila od njega.
Umorila sam se i od vlastitog objašnjavanja zašto mi se ne druži. Kao da je samoća kazna, a ne luksuz. Kao da s čovjekom nešto ozbiljno nije u redu ako mu je ponekad draže hodati šumom nego sjediti za stolom i po treći put slušati istu priču o nečijem šefu, mužu ili susjedi.
Samo tišina
Američka psihologinja i profesorica na MIT-u Sherry Turkle lijepo je objasnila ono što tako često pogrešno razumijemo: „Samoća je mjesto na kojem pronalazimo sebe kako bismo mogli posegnuti prema drugim ljudima i stvarati istinske odnose.“
Drugim riječima, potreba da se malo maknemo od ljudi ne znači nužno da ih ne volimo. Možda samo pokušavamo vratiti sebi dovoljno snage kako bismo ih ponovno mogli podnijeti.
Samoća nije kazna, nego povratak sebi
Možda toliko čeznemo za samoćom jer smo stalno nekome dostupni. Fizički, emocionalno i poslovno. Stalno odgovaramo, rješavamo, slušamo, tješimo i pokušavamo biti pristojni čak i onda kada bismo najradije ugasili telefon i nestali.
Tišina je postala rijetkost. Tišina je neprijatelj modernog društva. Čim nastane, netko je požuri ispuniti. Televizijom, razgovorom, glazbom, obavijestima/notifikacijama. Kao da ćemo, ostanemo li dovoljno dugo sami sa sobom, čuti nešto što nam se neće svidjeti. Znam, nekad tišina prisiljava pregledati vlastiti nered.
Zato, ako kažem da ovaj vikend ne mogu ili čak jasno kažem da ne želim, nemojte odmah organizirati intervenciju. Možda hodam poljem ili šumom. Možda čupkam travu. Možda sjedim pod starom višnjom i konačno ne radim apsolutno ništa.
I jako mi je lijepo.
Vidimo se kad mi ponovno počnete nedostajati. Ili kad padne kiša.

