Nekada su se na društvenim mrežama pokazivali prepuni stolovi, beskrajni izlasci i fotografije s ljudima za koje možda ni sami nismo znali jesu li nam prijatelji. Danas se, međutim, sve češće glorificira nešto posve suprotno – samoća.
Društvene mreže pomalo nalikuju balovima iz romana Jane Austen. Na njih dolazimo kako bismo vidjeli druge, ali još više kako bi drugi vidjeli nas. Popularnost se dugo gradila stvaranjem dojma da smo uvijek okruženi pravim ljudima, na pravim mjestima i uz piće koje možda uopće nismo željeli naručiti.
No pojavio se novi statusni simbol. Više nije nužno imati trideset ljudi oko sebe. Dovoljni su besprijekorno uređen stan, večernja rutina i potpuni mir.
„Živim sama i nemam prijatelje“
Na TikToku i Instagramu sve je više mladih žena koje snimaju svoje mirne večeri provedene kod kuće. Njihove objave često prati opis poput: „Živim sama u New Yorku i nemam prijatelje pa ovako provodim vrijeme.“
Osobe koje su vrijeme provodile same nekada su izazivale sažaljenje. One bez velikog društva često su se doživljavale kao neprilagođene ili nepoželjne. Danas se ista situacija prikazuje gotovo kao privilegij.
Kreatorica sadržaja Paulina Cee jedna je od onih koje takav život predstavljaju vrlo privlačno. Na snimkama ulazi u besprijekorno čist stan, izuva dizajnerske cipele i vježba jogu na prostirci s infracrvenim svjetlom. Poruka je jasna: ona bi mogla imati društvo kada bi to željela. Samoća nije nešto što joj se dogodilo, nego izbor.
Pritom nije nevažno ni to što se ovakvi sadržaji često uklapaju u poznate standarde ljepote i luksuza. Njihove autorice nisu prikazane kao usamljene i odbačene, već kao žene koje su gotovo previše samostalne i cool da bi im netko drugi bio potreban.
Samoća ili usamljenost?
Upravo se na tom mjestu pojavljuje važna razlika. Samoća i usamljenost nisu isto.
Samoća može biti svjestan i ugodan izbor. To je vrijeme u kojem se možemo odmoriti, razmišljati, vratiti sebi i bolje razumjeti vlastite potrebe. Usamljenost je, s druge strane, neugodan osjećaj nedostatka bliskosti i povezanosti s drugim ljudima. Možemo biti sami, a da se ne osjećamo usamljeno, kao što se možemo osjećati potpuno usamljeno u prostoriji punoj ljudi.
„Usamljenost je nešto što je gotovo svatko doživio u nekom trenutku. Kada vidimo nekoga tko o tome otvoreno govori, možemo se osjećati viđeno i utješeno. Takva iskrenost stvara osjećaj ranjivosti na koji ljudi prirodno reagiraju“, objašnjava neuropsihologinja dr. Sanam Hafeez.
U vremenu u kojem nas društvene mreže neprestano podsjećaju na to gdje nismo bili i s kim se nismo družili, prizori mirne večeri provedene kod kuće mogu djelovati oslobađajuće. Neće svi život provoditi na zabavama i u društvu popularnih ljudi. No petak navečer u vlastitom stanu dostupan je gotovo svima.
Generacije koje se tek uče družiti
Trend se posebno povezuje s generacijom Z i generacijom Alfa, koje otvoreno govore o socijalnoj anksioznosti i poteškoćama u stvaranju odnosa. Dio njih odrastao je tijekom pandemije, u razdoblju u kojem su izolacija i komunikacija preko ekrana postale svakodnevica.
Kada takva generacija ponovno izađe u svijet, nije neobično da se pojave nesigurnost i zbunjenost. Ostati kod kuće mnogo je jednostavnije nego graditi odnose. Prijateljstvo zahtijeva trud, vrijeme i ranjivost, ali donosi i mogućnost odbijanja.
„Nekim ljudima usamljenost može biti poznatija i sigurnija od pokušaja povezivanja s drugima. Kada vide da i drugi govore o njoj, to iskustvo počinje djelovati normalnije. Rizik se pojavljuje ako povjeruju da je usamljenost trajno stanje, a ne nešto što mogu postupno mijenjati“, upozorava dr. Hafeez.
Iako povlačenje može djelovati lakše, većina ljudi i dalje želi bliskost i osjećaj pripadanja.
Kada samostalnost nije samo lijepa kulisa
Kreatorica sadržaja Tess Lavanda također otvoreno govori o životu s vrlo malo prijatelja. Sama odlazi na koktele i putovanja na grčke otoke, ali ne pokušava prikriti činjenicu da želi prijateljstva, samo ih teško ostvaruje.
U jednoj je objavi priznala da je dugo vjerovala kako će jednoga dana imati toliko prijatelja da više nijednu subotu neće provesti sama. Istodobno je odlučila naučiti osjećati se dobro u vlastitom društvu.
Upravo je u tome vrijednost ovog trenda – pod uvjetom da ne pokušava stvarnu usamljenost pretvoriti u estetski privlačan sadržaj.
„Osjećati se ugodno kada smo sami zdrava je vještina, a ne znak da nešto s nama nije u redu. Vrijeme koje provodimo sami daje nam prostor za razmišljanje, odmor i bolje razumijevanje vlastitih potreba“, kaže dr. Hafeez.
Ljudi koji uživaju u samoći često manje ovise o potvrdi drugih. Takvo samopouzdanje može poboljšati i njihove odnose jer se oni tada temelje na izboru, a ne na strahu od samoće.
Pravi luksuz je znati biti sam
Možda usamljenost ipak nije postala statusni simbol. Ono što nam se danas prikazuje kao poželjno zapravo je sposobnost da pronađemo mir, odmor i zadovoljstvo u trenucima kada nema nikoga pokraj nas.
Problem nastaje kada lijepo uređeni stanovi, skupa putovanja i savršene večernje rutine zamagle činjenicu da kronična usamljenost može biti bolna. Nije svaka samoća znak emocionalne neovisnosti, kao što ni potreba za drugim ljudima nije slabost.
Pravi luksuz zato nije nemati prijatelje. Pravi luksuz je ne trebati društvo pod svaku cijenu, znati uživati u vlastitom društvu, ali i ostati otvoren za odnose u kojima se osjećamo viđeno, sigurno i povezano.