U dvorani nas je bilo toliko malo da sam u jednom trenutku više razmišljala o praznim sjedalima nego o filmu. Iako mi film nije bio ništa posebno, primarni razlog izlaska bio je podružiti se s prijateljicom. Ipak, prvo što mi je palo na pamet, a to sam je odmah i pitala: je li ljudima kino postalo preskupo?
Rijetko idem u kino. Ne gledam televiziju, nemam pojma o sapunicama, reality programima niti o svakodnevnim interesima šire populacije. Svejedno sam pokušala sama sebi odgovoriti je li kino out i koliko bi ulaznica danas trebala koštati da bih je smatrala jeftinom, realnom ili skupom.
Shvatila sam da – nemam pojma.
I nije samo kino problem. Već neko vrijeme primjećujem da sam potpuno izgubila osjećaj za cijene. Znam pročitati broj na računu, ali više nemam onu unutarnju referencu koja mi automatski govori: ovo je povoljno, ovo je realno, a ovo je čisto preseravanje.
Život u vlastitom balončiću
Dijelom sam si za to sama kriva. Već 11 godina radim od doma. Ne idem svaki dan na posao, ne prolazim svako jutro kroz gradsku gužvu, ne kupujem svakodnevno kavu i gablec, ne točim gorivo jednom tjedno i ne plaćam parking. Godinama se po Zagrebu vozim gotovo isključivo taksijem.
I tu dolazimo do apsurda. Ako me netko pita je li puno dati 7, 10 ili 12 eura za vožnju po gradu, ja više nisam prava osoba za odgovor. Meni je to postalo normalno jer nemam automobil: ne računam gorivo, parking, servis ni registraciju. Otvorim aplikaciju, procijenim da mi se u tom trenutku isplati platiti vlastitu komociju i naručim vožnju.
Ali to ne znači da taksi nije skup. Znači samo da su se moji prioriteti i osjećaj cijene promijenili.
Kad sam prestala govoriti „ne dam toliko“?
Sjećam se vremena kada bih vidjela cijenu neke stvari i automatski rekla: ma nema šanse da toliko dam za to. Danas puno češće pomislim: valjda to sada toliko košta. I platim. Bespogovorno.
Nedavno sam, primjerice, gledala tenisice od 180 eura. (Napomena, najčešće sam u tenisicama.) I ono što me naknadno iznenadilo nije njihova cijena, nego moja reakcija na nju. Nisam pomislila: 180 eura za tenisice, jeste li vi normalni? Pomislila sam otprilike: da, dobre tenisice danas valjda toliko koštaju.
Ne zato što sam postala milijunašica, nego zato što više nemam pojma što je normalno. Koliko bi trebala koštati kava? Koliko ručak? Koliko bi trebala koštati obična majica da bih rekla da je skupa?
Naravno da mogu pogledati cjenik. Cijene su se posljednjih godina toliko puta promijenile da smo izgubili referentnu točku. Prvo smo preračunavali eure u kune. Onda smo rekli da to više nećemo raditi jer ćemo poludjeti. I dobro, prestala sam preračunavati. Problem je što sam, čini mi se, zajedno s kalkulatorom ugasila i vlastiti osjećaj za vrijednost novca.
Danas nešto košta 4,80 eura i meni to zvuči kao „pet nečega“. A ne kao nekadašnjih 36 kuna. Negdje usput naviknula sam se na euro, ali očito i na cijene.
Prazno kino govori o cijeni svega ostalog
Zato mi se u mislima vraća ona slika prazne kino dvorane. Možda ljudima kino nije preskupo samo po sebi. Možda su samo počeli birati. Većinu osnovnih troškova ne možeš izbaciti iz mjesečnog budžeta. Moraš jesti, platiti režije, stan, stvari za djecu, popravke… Kino, restoran, kavu, dostavu hrane ili novu odjeću možeš preskočiti. Upravo takve stvari prve nestaju kada osnovni troškovi počnu uzimati sve veći dio budžeta.
Prazno kino ne govori toliko o cijeni kina koliko o cijeni svega ostalog. Koliko smo stvari u međuvremenu proglasili luksuzom samo zato što nam nakon svega što moramo platiti za njih više ne ostaje novca? I još više, jesmo li se na nove cijene toliko naviknuli da smo ih jednostavno prestali propitivati?
Ne znam više što je, objektivno rečeno, skupo. Znam samo što si trenutno mogu priuštiti. A to definitivno nije isto.