Kad je riječ o ljubavi svašta želim napisati, osjećam kako se u glavi gomilaju riječi, srce kuca, misli trepere, a od tolike želje teško mi je sročiti rečenicu. Onda samo duboko uzdahnem. Osjećaji su opet izgubili bitku.
Upravo to me muči. Osjećajnost je dobila negativnu konotaciju, sada emo zvuči strašno, a prije je senzibilna zvučalo prekrasno. Po svemu sudeći uskoro će emocionalan pisati u zdravstvenom kartonu prije niza lijekova koje će vam pomoći da je se riješite. A zašto? Kako to da jedna od najljepših kvaliteta gubi u sudaru sa npr. proaktivnosti, ozbiljnosti, karijerizmom i sličnim hvalevrijednim pojmovima. I što je najbolje, mi to zovemo razvitkom.
Da li je ona "ljubav sve pobjeđuje" postala samo floskula, davno zaboravljena sanjarska rečenica? Emocionalnost kao slabost. Ipak ako su osjećaji mana, kako to da je onda teško nekom reći: volim te, oprosti, ne mogu bez tebe…
Očigledno će nam trebati još neko vrijeme, napravit ćemo krug i shvatiti da je osjećajnost ta koja nas čini našim ponosom – čovječnošću. Kako bi trenutno doskočili problemu, možda bi situaciju trebalo riješiti kako se to trenutno radi, a to je otvoriti udrugu. Dok ne izađemo iz ormara zvala bi se "Slatka tajna", napade na ljudski um bi vršili teškim sentišima, dijelili bi šećernu vatu, odbili bi pisati poslovnu poeziju, a nagradna igra bi bila putovanje u Pariz.
A dok se ne srede svi statuti i osnuje udruga ja ću vam šapnuti da se stvarno raznježim na sretnim vjenčanjima, gledam romantične komedije, uzdišem na slatke pjesme i super mi je kad sve to ovako priznam.
P.s. Možda sam sada izgubila nekog cool prijatelja, al’ svejedno jer ionako više VOLIM sanjare.
You must be logged in to post a comment Login