Noćas me probudio vrisak. Dug, očajnički, ženski. Iz kojeg se nazirala strava. Nije žena vrištala iz obijesti, ni zato što je u kutu sobe ugledala miša. Niti je u pitanju bio višestruki orgazam. U njemu je bilo užasa kao u dobrom horror-filmu. I ponovio se poslije trenutak-dva, samo što je trajao mnogo kraće. Kao da joj je netko naglo zatvorio usta.
Došao sam do prozora i pogledom pokušavao prodrijeti u tminu. Napeto sam osluškivao, vrteći u glavi moguće scenarije. Eliminiramo li ono što je nemoguće, ono što ostane – koliko god bilo nevjerojatno – mora biti istina, rekao je svojedobno detektiv kojem sam silom prilika sinoć postao kolega. Zagreb je miran grad, milijardu sam se puta kući vraćao u gluho doba noći, i nitko me nije krivo pogledao, a kamoli dirao. Opet, ja nisam žensko. A svuda postoje serijski ubojice. I silovatelji.
Bože, što da radim? Ako nazovem policiju, što joj mogu reći? Da netko vrišti u pet ujutro? I da nemam pojma odakle je to došlo? Pa poslali bi me u klinac, i još bi mislili da ih zajebavam! Da se obučem i izađem? Okej, to mogu, ali kamo da krenem? I kako da ga zaustavim? Znam karate, džudo, tekvondo, džiju-džicu, aikido, tajlandski boks i još stotinu opasnih riječi, ali manijaci su uvijek naoružani i bez pištolja nemam šanse, čak i da ga nađem. Moj ga pajdo uvijek nosi, otkad su ga Albanci iscipelarili i ostavili da leži na cesti do jutra, jer je branio djevojku koju su provocirali. I nitko se nije ni osvrnuo na njega, ležao je sav u krvi, a ljudi su prolazili.
Što da radim?
Odlučio sam obući majicu i trenirku preko pidžame i prošetati se oko zgrade. Ako što vidim, derat ću se još više nego ona, to će ga valjda otjerati. Drugo mi ne preostaje. A vani nije bilo žive duše, nigdje. I opet sam bio na istome. Osim što sam ostatak noći probdio mozgajući o čemu je riječ. I hoću li ujutro u novinama čitati o lešu u obližnjem parku.
A vijesti nema. Zasad. Mogla bi osvanuti na naslovnicama poslije, ili ovih dana, zbog nečega sličnog. Ipak živim u velegradu. U kojem se katkad događaju strašne stvari. I nitko ne reagira. Čak ni ovako bijedno i jalovo poput mene. Što sam trebao učiniti, recite mi. Da znam za idući put.
Došao sam do prozora i pogledom pokušavao prodrijeti u tminu. Napeto sam osluškivao, vrteći u glavi moguće scenarije. Eliminiramo li ono što je nemoguće, ono što ostane – koliko god bilo nevjerojatno – mora biti istina, rekao je svojedobno detektiv kojem sam silom prilika sinoć postao kolega. Zagreb je miran grad, milijardu sam se puta kući vraćao u gluho doba noći, i nitko me nije krivo pogledao, a kamoli dirao. Opet, ja nisam žensko. A svuda postoje serijski ubojice. I silovatelji.
Bože, što da radim? Ako nazovem policiju, što joj mogu reći? Da netko vrišti u pet ujutro? I da nemam pojma odakle je to došlo? Pa poslali bi me u klinac, i još bi mislili da ih zajebavam! Da se obučem i izađem? Okej, to mogu, ali kamo da krenem? I kako da ga zaustavim? Znam karate, džudo, tekvondo, džiju-džicu, aikido, tajlandski boks i još stotinu opasnih riječi, ali manijaci su uvijek naoružani i bez pištolja nemam šanse, čak i da ga nađem. Moj ga pajdo uvijek nosi, otkad su ga Albanci iscipelarili i ostavili da leži na cesti do jutra, jer je branio djevojku koju su provocirali. I nitko se nije ni osvrnuo na njega, ležao je sav u krvi, a ljudi su prolazili.
Što da radim?
Odlučio sam obući majicu i trenirku preko pidžame i prošetati se oko zgrade. Ako što vidim, derat ću se još više nego ona, to će ga valjda otjerati. Drugo mi ne preostaje. A vani nije bilo žive duše, nigdje. I opet sam bio na istome. Osim što sam ostatak noći probdio mozgajući o čemu je riječ. I hoću li ujutro u novinama čitati o lešu u obližnjem parku.
A vijesti nema. Zasad. Mogla bi osvanuti na naslovnicama poslije, ili ovih dana, zbog nečega sličnog. Ipak živim u velegradu. U kojem se katkad događaju strašne stvari. I nitko ne reagira. Čak ni ovako bijedno i jalovo poput mene. Što sam trebao učiniti, recite mi. Da znam za idući put.
In this article:dnevnik pipanja, manijaci, moj she, silovatelji, vrisak
You must be logged in to post a comment Login