Odlučila sam podvući crtu. Ponekad je nekim stvarima potrebno stati na kraj. Ustvari, nije potrebno već je nužno. Ne mogu više dozvoliti da mi se stvari vuku kao paučina kroz život. Zaista su prijeko potrebni rezovi ili bar oni rezovi koje možeš napraviti.
Kupila sam kutiju. Jednu šarenu, poveću kutiju. U tu kutiju odlučila sam staviti stvari mojih roditelja koji, nažalost, više nisu sa mnom.
Tata je otišao prije tek nekoliko godina, mama tek prije neki mjesec.
Oboje – ista bolest, ista dijagnoza, isti odjeli, isti liječnici, čak su na isti dan, u razmaku od nekoliko godina, hospitalizirani, uz isti ishod…
Tatin odlazak sam vukla sama na svojim leđima godinama. Mučila se, nisam spavala, pitala se, plakala, krvarila iznutra, lomila se i opet ponovno skupljala, uvijek i ispočetka pitajući se jesam li mogla učiniti još nešto?
Mamin odlazak sam sasvim drugačije odradila, znajući da sam za nju, u posljednjih nekoliko mjeseci njena života, dala svoj apsolutni i potpuni maksimum kako bih joj bila tu na pomoći, kao podrška, potpora i sve ono što sam trebala biti za nju u tim teškim i bolnim životnim trenucima u kojima je ona sama bila svjesna da umire i da joj spasa nema.
Strašno, zar ne?
Živiš, a svjestan si da su ti dani odbrojeni, svjestan si da ti spasa nema, svjestan si da, ustvari, umireš…
Tisuću sam puta u tih nekoliko mučnih mjeseci pokušavala biti u njenoj glavi pitajući se kakav to osjećaj mora biti kad znaš umireš, da možda za koji dan više nećeš biti tu sa svojima već tko zna gdje i s tko zna kim?
Gledajući je u toj njenoj mučnoj borbi za svaki jebeni dan života, kako je mirna, staložena, čudeći joj se koliko je pribrana i kako je sestru i mene posložila i pripremila za svoj pogreb sve do i najsitnijeg detalja…
Ne znam, uvijek sam govorila da dok ti je i samo jedan roditelj živ, do tada si nečije dijete. Kad ostaneš bez oba roditelja, onda više nisi ničije dijete. Da, ja više nisam ničije dijete, nemam roditelja, nisu tu, nisu živi, nisu sa mnom.
Ovaj vikend odlučila sam pokušati presjeći možda neke zadnje niti vezane za njih dvoje. Sve njihove bitne sitnice pospremila sam u tu šarenu kutiju na kojoj piše: mama i tata…
Tatine stare putovnice prepune viza, razne članske knjižice iz neke više nam nepostojeće države, štedne knjižice… Mamine isječke iz novina koje je ona godinama rezuckala i čuvala kao uspomenu na nešto samo njoj vrlo bitno. Razne, crno-bijele slike s njihova vjenčanja, tatine mažete, rodne listove… Gomila sitnica koje su obilježile njihov život.
Sve sam uredno posložila u tu kutiju koja će mi biti uspomena na dvoje ljudi koji su mi podarili život i, u mojih 40 i nešto sitno godina, poskidali sve zvijezde s neba.
Sjedila sam i dugo piljila u tu kutiju prebirući misli po glavi o životu pitajući se; što ti je to život? Zar je život stvarno samo ona crtica između dvije godine? Zar stvarno, kad sve sabereš, cijeli naš život stane u jednu kutiju?
