Ako pogledamo oko sebe, primijetit ćemo nešto što je prije nekoliko desetljeća bilo vrlo rijetko – sve je više žena koje su same. To pitanje često dolazi s dozom zabrinutosti, ponekad i osude: Što se događa? Zašto su žene same? Je li problem u njima, u muškarcima, u vremenu u kojem živimo?
Odgovor nije jednostavan, ali je vrlo zanimljiv i važan.
Žene danas imaju izbor
Jedan od ključnih razloga je taj što žene danas imaju nešto što ranije generacije nisu imale u istoj mjeri – izbor. Financijska samostalnost, obrazovanje, profesionalne mogućnosti i društvena prava omogućili su ženama da ne moraju biti u vezi ili braku da bi preživjele ili bile prihvaćene.
Prije je partnerstvo često bilo pitanje nužnosti i pokazatelj društvene “adekvatnosti”. Danas je pitanje kvalitete. Mnoge žene više ne žele vezu „pod svaku cijenu“, nego vezu u kojoj postoji poštovanje, sigurnost, emocionalna bliskost i ravnopravnost.
Rastu standardi, ali i svijest
Često čujemo rečenicu: “Žene su danas prezahtjevne.” No radi li zapravo o zahtjevnosti ili osviještenosti? Žene su sve svjesnije svojih potreba, granica i vrijednosti. Znaju što im ne odgovara i što više ne žele ignorirati.
Počinju manje tolerirati emocionalnu nezrelost, nepoštovanje, pasivnosti ili neravnopravne raspodjele odgovornosti. Mnoge žene su kroz prethodne veze, brakove ili obiteljske modele naučile koliko cijenu ima ostati u odnosu koji ih polako iscrpljuje. Zato danas biraju opreznije i hrabrije.
Umor od preuzimanja “emocionalne odgovornosti“
Velik broj žena koje su solo nisu same zato što ne žele bliskost, već zato što su umorne. Umorne od toga da one budu te koje razumiju, potiču razgovor, smiruju konflikte, brinu o potrebama drugih. Umorne od uloge u kojoj su „jake“, „strpljive“ i „pune razumijevanja za druge“, dok se njihove potrebe stavljaju na čekanje.
Strah od ponavljanja ranijih iskustava
Mnoge žene nose iskustva razočaranja, razvoda ili dugih veza koje nisu završile onako kako su se nadale. Nakon takvih iskustava, prirodno je zastati i zapitati se – Želim li i mogu li ponovno prolaziti isto?
Solo faza tada nije bijeg, nego prostor oporavka, samorefleksije i rasta. Vrijeme u kojem žena ponovno gradi odnos sa sobom, uči slušati sebe i vraća povjerenje u vlastite potrebe i vlastite izbore.
Društvo se mijenja, ali očekivanja kaskaju
Iako se način života promijenio, društvena očekivanja često nisu. Žene se i dalje pita: “Kad ćeš se udati?”, “Zašto si sama?”, “Što čekaš?”. Vrlo rijetko ih se pita jesu li sretne, ispunjene ili mirne.
Biti solo još se uvijek često doživljava kao privremeno stanje ili problem kojeg treba „riješiti“, umjesto kao legitimna životna faza ili čak dugoročni izbor.
Solo ne znači usamljena
Važno je jasno reći – mnoge solo žene nisu usamljene. Imaju bogate društvene živote, prijateljstva, interese, posao koji ih ispunjava. Imaju slobodu, mir i osjećaj osobnog integriteta. To ne znači da ne žele ljubav – nego da ne žele izgubiti sebe da bi je imale.
Što možemo naučiti iz ovog trenda?
Porast broja solo žena govori nam da se nešto važno događa – žene sve više biraju svjesno. Biraju odnose koji ih hrane, a ne troše. Biraju biti same dok ne naiđe odnos u kojem mogu biti ono što jesu. Bez umanjivanja, bez borbe, bez stalnog prilagođavanja.
Možda pravo pitanje više nije “Zašto su žene same?”, nego “Kako možemo graditi odnose u kojima nitko ne mora odustati od sebe da bi bio voljen?”
A dok se to pitanje ne počne ozbiljno shvaćati, mnoge će žene i dalje mirno i hrabro – birati sebe.
Autorice: Tea Lučić, mag.psych. Martina Podobnik, mag.act.soc. edukantice transakcijske analize - psihoterapije pod supervizijom