Postoji ta neka posebna vrsta kazne za sposobne žene. Kad jednom pokažete da nešto možete, vrlo brzo počne se podrazumijevati da to možete uvijek. I ne samo to. Možete još malo, još ovo, još samo danas i još samo zato što nitko drugi ne zna, ne stigne ili se, sasvim slučajno, nije sjetio.
Žena koja može sve obično na kraju mora sve.
I često to nije sama odabrala, nego se sposobnost vrlo lako pretvorila u obavezu. Jednom organizirate obiteljsko okupljanje i od tada ste zaduženi za sva sljedeća. Jednom riješite problem na poslu i svi su sigurni da ćete riješiti i idućih deset. Jednom zapamtite nečiji termin, rođendan, lijek ili račun i postajete hodajući kalendar za cijelu obitelj.
Sposobne žene nitko ne pita mogu li još
Sposobnoj ženi ljudi rijetko kažu: „Vidim da imaš puno posla, mogu li ti pomoći?“ Mnogo češće kažu: „Ti ćeš to najbolje.“
Na prvi pogled zvuči kao kompliment. Nakon nekog vremena shvatite da je to zapravo elegantan način prebacivanja odgovornosti. Jer ako vi nešto radite najbolje, onda je valjda logično da to radite uvijek. Ostali se mogu opustiti, a vi ćete, kao i mnogo puta prije, nekako uspjeti.
I uspijete. Naravno da uspijete.
Napravite sve što treba, odgovorite na poruke, riješite tuđe probleme, kupite ono što nedostaje, organizirate ono čega se nitko nije sjetio i još usput kažete da to nije ništa strašno.
Upravo je u tome problem. Dok god uspijevamo, nitko ne vidi koliko nas to košta.
Mentalno opterećenje koje se ne vidi
Umor ne izaziva samo ono što radimo. Izaziva ga i stalno razmišljanje o svemu što tek treba napraviti. To je mentalno opterećenje žena o kojem se konačno progovara, ali se u svakodnevnom životu i dalje gotovo ništa ne mijenja.
Netko treba primijetiti da nema deterdženta, dogovoriti pregled, poslati čestitku, provjeriti rok, nazvati majstora i stalno misliti nekoliko koraka unaprijed. Taj netko najčešće je žena koja „sve drži pod kontrolom“.
A možda ne drži. Možda samo nema opciju pritisnuti gumb na kojem piše: „Neka sve ide k vragu.“
Kad takva žena napokon kaže da je umorna, ljudi se iznenade. Kako je moguće da ne može kad je uvijek mogla? Ako se povuče, pitaju se što joj je. Ako kaže ne, postaje teška. Ako prestane spašavati situaciju, odjednom je sebična.
Ne moramo sve zato što možemo
Dugo sam mislila da je snaga u tome da izdržim, riješim i ne tražim pomoć. Danas mi se čini da je mnogo veća snaga pustiti nešto da ostane neriješeno. Ne uskočiti čim nastane problem. Ne popravljati posljedice tuđe neodgovornosti. Ne prihvatiti svaki zadatak samo zato što znamo kako ga izvršiti. Moja godišnja kava s prijateljicama koje poznajem još iz vrtića još mi je jednom pokazala kako žene s godinama jednostavno „nadođu“. Kako u jednom trenutku shvate da baš i ne moraju sve. Da neće ništa strašno dogoditi ako nešto ne organiziraju, ne provjere, ne kupe, ne nazovu i ne riješe.
I, možda najvažnije, da je napokon došlo vrijeme da se i svi ostali malo snađu.
Ne dogodi se to preko noći. Godinama prvo preuzimamo, pomažemo, podsjećamo i spašavamo. Onda se jednoga dana pogledamo preko šalica kave i shvatimo da smo sve, svaka na svoj način, došle do istog zaključka: možemo mi mnogo toga, ali to više ne znači da moramo.
Možda se svijet neće raspasti ako prestane biti sposobna za sve. Možda će se samo netko drugi konačno morati sjetiti, naučiti, organizirati ili preuzeti odgovornost.
A ako se naš mali svijet ipak raspadne čim sjednemo i odmorimo, onda problem možda nikada nije bio u nama. Problem je u svijetu koji se previše naviknuo na to da ćemo mi sve stići, riješiti i napraviti.
Ma što to „sve“ značilo u svakom pojedinačnom slučaju.