Popis stanovništva pokazuje da je prosječna Hrvatica već u menopauzi. Drugim riječima, nas, koje se ne uklapamo u današnje filtere, ima najviše. Evo i brojki – pa se sami uvjerite. U 2024. se nastavilo kontinuirano starenje stanovništva. Prosječna starost ukupnog stanovništva Republike Hrvatske iznosila je 44,5 godina (muškarci 42,8, žene 46,2), što nas svrstava među najstarije nacije Europe.
I dok brojke govore jedno, društvo i dalje uporno promovira drugo – svijet u kojem postoje samo mlade, urbane, cool i zgodne žene, koje trče s kavom u ruci, nose broj 36 i imaju „sjajnu kožu“ te genijalnu frizuru. One su lice reklama, naslovnica i društvenih mreža.
Mi, ostale, bismo se trebale povući u nevidljivost, negdje između valunga, pelena za inkontinenciju i reklama za pelene za unuke.
“Dobro očuvana” – kompliment koji zvuči kao uvreda
Ako se koja od nas i pojavi na eventima, festivalima, kongresima ili u medijima, onda mora biti “dobro očuvana”, popeglana i brendirana. “Očuvana” je jedan od najiritantnijih izraza. Kao da smo polovni automobil s malo kilometara. Kao da je to najveći kompliment koji žena može dobiti nakon četrdesete.
Nije dovoljno biti pametna, zanimljiva, uspješna, duhovita, emocionalno stabilna (ili barem znati to glumiti). Ne trebaš biti samo njegovana i uredna, moraš biti i “mladolika”. Jer zrelost, po toj logici, vrijedi samo ako izgleda kao da nije stvarna.
Zašto smo same pristale na to?
To je ono što me zapravo najviše živcira – ne to što nas društvo ne vidi, nego što smo i same pristale na tu igru skrivanja godina. Pristale smo na filtere, na “pomlađujuće” kreme, na marketinške poruke koje nas uvjeravaju da je starost nešto što treba popraviti, izbrisati ili zamaskirati. Kupujemo proizvode koji „vraćaju godine unatrag“, oblačimo odjeću koja “pomlađuje” i sve to zato da bismo zadovoljile kriterije koji uopće nisu naši. Netko ih je nametnuo.
Kupujemo sve što obećava da ćemo izgledati kao prije – dvoje djece, propalog braka i pet burnih godina na poslu. A onda se čudimo što nas nitko ne vidi onakvima kakve stvarno jesmo – pa kako i bi, kad se i same skrivamo?
Idealne potrošačice koje nitko ne vidi
Ironično je da smo mi, žene u četrdesetima, pedesetima i šezdesetima, zapravo stvorene za ovo konzumerističko društvo. Zaposlene smo, možda i dobro zarađujemo, djeca su odrasla, znamo što želimo i često znamo i gdje to kupiti. Mi smo generacija koja je odgajala i djecu i tržište, ali marketing se i dalje pravi da nas nema.
Ipak, većina reklama i dalje cilja na one koje još nisu ni zaposlene ili su to tek postale. To nije samo smiješno, to je i nepošteno. Jer tko je odlučio da žene koje nisu u kategoriji “mlade i perspektivne” više nemaju što pokazati, reći ili promijeniti?
Ne daj Bože da ostanemo bez posla – nitko nas ne želi zaposliti. Jer, između ostaloga, tko će platiti znanje i iskustvo!?
Zrelost kao stvarna moć
Znate, zrelost nije kraj, nego početak jedne druge faze – one u kojoj znaš što želiš i ne bojiš se to reći. To je doba kad više ne pristaješ na gluposti, kad možda i (ne)znaš što ti stoji, ali si sigurna što ti ne treba – ni u ormaru, a ni u životu. Kad umjesto da glumiš mlađu verziju sebe, konačno prihvatiš – sebe.
Vrijeme je da prestanemo glumiti
Vrijeme je da prestanemo glumiti, jer nema ništa hrabrije od žene koja ne pokušava vratiti godine nego ih nosi s ponosom. Da, imamo bore i svaka od njih ima svoju priču. Svaka zaslužuje da se vidi. Možda više nećemo biti “urbane i cool” po tuđim standardima, ali znamo tko smo, što volimo i koliko vrijedimo.
I ako to nije moć, onda stvarno ne znam što jest.