Ana Vladusic majka je troje djece, influencerica, zaljubljenica u trčanje i žena koja svoje interese pretvara u konkretne projekte. Nedavno je s Nikolom Mitrovićem organizirala Latinoamericana x Kinex Outdoor Camp na Plitvicama, okupivši ljude koje povezuje aktivan način života. No iza svih tih uloga otvara se zanimljivije pitanje: koliko prostora žene danas doista imaju za vlastite ambicije, potrebe i želje, a da pritom ne osjećaju obvezu opravdavati se drugima?
U rubrici SHE RULES s Anom razgovaramo o nepisanim pravilima koja prate žene, očekivanjima koja se podrazumijevaju i slobodi da same odluče što im je važno.
Od žena se danas očekuje da budu uspješne, njegovane, posvećene majke, dobre partnerice i pritom zadovoljne vlastitim životom. Jesmo li stvorile još zahtjevniji ideal žene koja mora uspjeti baš u svemu? Odnosno, jesmo li same sebi nametnule neka očekivanja?
Iako bih o ovoj temi mogla pričati jako dugo, pokušat ću sažeti. Mislim da smo u neku ruku same sebi nametnule dio tih očekivanja, ali ne vidim to nužno kao nešto loše. Ja sam po prirodi perfekcionist, pomalo hiperaktivna i jednostavno volim dati sto posto od sebe u svemu čega se primim. Volim imati ciljeve, razvijati se, isprobavati nove stvari i vidjeti koliko mogu napraviti.
S druge strane, svjesna sam da dan ima samo 24 sata i da je nerealno očekivati da ćemo baš svaki dan uspjeti napraviti sve što smo zamislile. I to je sasvim u redu. Ne možemo uvijek biti na sto posto u svakoj ulozi, niti to trebamo biti. Mislim da je najvažnije da naučimo razlikovati vlastite ambicije od očekivanja koja nam nameće okolina.
Ako nas ispunjavaju obitelj, posao, sport i osobni razvoj, ne vidim zašto ne bismo težile svemu tome. Jednako tako, ako nekoga ispunjava nešto sasvim drugo, i to je jednako vrijedno. Problem nastaje kada pokušavamo živjeti prema tuđim mjerilima i pritom zaboravimo što nas zapravo čini sretnima. Dokle god ispunjavamo vlastita očekivanja, a ne živimo da bismo zadovoljili tuđa, mislim da smo na dobrom putu.
Majka si troje djece. Imaš i vlastite interese, sportske ciljeve i poslovne projekte. Misliš li da društvo još uvijek očekuje da žena svoje vrijeme prvo podredi potrebama obitelji, dok se muškarčevo pravo na osobne interese uglavnom podrazumijeva?
Mislim da to uvelike ovisi o društvu i okruženju u kojem se nalazimo. S godinama sam naučila udaljiti se od okruženja u kojima se tuđi izbori osuđuju ili se od žena očekuje da se stalno nekome opravdavaju. Ne možemo promijeniti svačije mišljenje, ali možemo birati koliko ćemo mu prostora dati u vlastitom životu.
Za mene je to prije svega pitanje osobnog izbora i dogovora unutar obitelji. Ako se žena želi u potpunosti posvetiti obitelji, meni je to divno i u tome ne vidim ništa manje vrijedno od bilo kojeg poslovnog uspjeha. No ako želi graditi karijeru, pokretati projekte, trenirati za utrke ili jednostavno imati vrijeme samo za sebe, i to treba biti jednako prihvaćeno.
Ne mislim da postoji jedan ispravan model života za sve žene. Netko će se pronaći u jednoj ulozi, netko će ih željeti nekoliko, a netko će kroz različite životne faze mijenjati prioritete. Sve je to normalno. Ono što mi je važno jest da odluke donosimo zato što ih želimo, a ne zato što osjećamo da nešto moramo kako bismo zadovoljile društvo.
Mislim da žena ne bi trebala morati birati između toga da bude dobra majka i toga da bude svoja. Te dvije stvari nisu u suprotnosti. Obitelj i vlastite ambicije mogu postojati istovremeno, uz dobru organizaciju, podršku i dogovor. A ponekad i uz prihvaćanje da nećemo sve stići, što je također sasvim u redu.
Trčanje je sport u kojem nema prečaca. Ne završava svaki trening osobnim rekordom. Živimo u vremenu u kojem se stalno govori o napretku, produktivnosti i pomicanju granica. Jesmo li izgubili pravo na prosječan dan, neuspjeh ili jednostavno odmor bez osjećaja krivnje?
Mislim da jesmo, barem djelomično, a društvene mreže imaju velik utjecaj na to. Stalno gledamo nečije rezultate, uspjehe, napredak i najbolje trenutke. Sve mora biti bolje, jače, brže i uspješnije. Iako racionalno znamo da to nije realna slika života, vrlo nas brzo ponese i počnemo se uspoređivati s drugima. Tada se lako pojave osjećaj krivnje i dojam da ne radimo dovoljno.
Trčanje me naučilo da napredak nije pravocrtan. Neće svaki trening biti odličan, neće svaki završiti osobnim rekordom i neće svaki dan tijelo moći dati ono što bismo željeli. Ponekad je najbolja odluka usporiti, odmoriti se ili jednostavno prihvatiti da danas nije naš dan. To ne znači da nazadujemo, nego da smo ljudi.
Isto vrijedi i za sve ostale životne uloge. Ne možemo svakoga dana biti savršene majke, partnerice, poslovne žene i prijateljice, a istovremeno imati energije za sve svoje interese. I ne trebamo.
Voljela bih da si češće dopustimo biti zadovoljne i kada nismo napravile ništa spektakularno. Odmor nije lijenost, prosječan dan nije neuspjeh, a promjena plana nije znak slabosti. Ponekad je upravo sposobnost da stanemo, poslušamo sebe i ne osjećamo potrebu stalno dokazivati vlastitu vrijednost najveći napredak koji možemo napraviti.
Postoji li nešto što si s vremenom prestala objašnjavati ili opravdavati svojoj publici?
Da, definitivno. S vremenom sam naučila da ne moram svaki svoj izbor objašnjavati niti dokazivati da je ispravan za sve. Kada govorim o trčanju, njezi, prehrani, organizaciji ili bilo kojem drugom području života, uvijek nastojim naglasiti da dijelim ono što funkcionira za mene, ali da to ne znači da će nužno odgovarati svima.
Nismo sve iste. Razlikujemo se fizički, karakterno, po životnim navikama, obiteljskim okolnostima i prioritetima. Ono što je jednoj ženi odlično, drugoj možda uopće neće odgovarati. Upravo je u tome ljepota, jer kada bismo sve živjele na isti način, gdje bi nestala naša individualnost?
Mislim da je jedna od najvećih zamki društvenih mreža uvjerenje da postoji univerzalni recept za sreću i uspjeh. Vidimo nečiji način života i poželimo ga preslikati, a pritom zaboravljamo da ne krećemo svi s iste pozicije i da nemamo iste potrebe. Ne možemo kopirati tuđi model sreće i očekivati da će nas dovesti do istog rezultata.
Meni je cilj kroz svoj sadržaj inspirirati druge, podijeliti iskustva i možda nekome dati ideju ili motivaciju. Ali ne želim da itko pomisli da mora živjeti kao ja da bi radio nešto dobro za sebe. Na kraju dana, možemo učiti jedni od drugih, ali trebamo pronaći vlastiti put i biti najbolja verzija sebe, a ne nečija kopija.
Jesi li se susrela s podcjenjivanjem vlastitih poslovnih sposobnosti zbog toga što si influencerica? Imaš li dojam da se iza te oznake često zanemaruju rad, znanje i poduzetničke vještine koje takav posao zahtijeva?
Apsolutno. Mislim da se još uvijek često podcjenjuje količina rada, znanja i odgovornosti koju ovaj posao nosi. Izvana možda izgleda kao da je dovoljno snimiti nekoliko fotografija ili video, objaviti ih na društvenim mrežama i posao je gotov. Međutim, iza toga stoji puno više: osmišljavanje ideja, planiranje sadržaja, komunikacija s klijentima, pregovaranje, organizacija produkcije, rokovi, izvještaji i praćenje rezultata. Tu su i poslovna strategija, kreativnost te odgovornost prema publici i brendovima s kojima surađujemo.
Kada organiziraš projekte i događanja, kao što je bio naš Latinoamericana x Kinex Outdoor Camp na Plitvicama, to uključuje čitav niz aktivnosti koje nemaju puno veze s onom konačnom fotografijom ili videom koji publika vidi. Potrebni su planiranje, koordinacija ljudi i partnera, rješavanje nepredviđenih situacija i sposobnost da cijela priča funkcionira od početka do kraja.
Naravno, s godinama sam naučila da me tuđa podcjenjivanja više ne dotiču kao nekada. Umjesto da trošim energiju na objašnjavanje, radije se potrudim pokazati u praksi što znam i mogu. Uvijek nastojim biti maksimalno profesionalna, ispoštovati dogovore i isporučiti ono što sam obećala. Najčešće ljudi tada sami promijene mišljenje kada vide rezultate i način na koji radim.
Kao i u svakom drugom poslu, i ovdje postoje predrasude i generaliziranja. Ne možemo ih u potpunosti izbjeći, ali mislim da se ne trebamo zbog njih neprestano opravdavati. Najbolji odgovor na podcjenjivanje jest kvalitetan rad, dosljednost i rezultati.
Kada bi mogla ukinuti jedno nepisano pravilo koje se ženama prenosi iz generacije u generaciju, koje bi to pravilo bilo? I što bi voljela da tvoja djeca, osobito kćeri, nikada ne moraju učiti o tome kakva bi žena „trebala biti”?
Doslovno bih ukinula svaku rečenicu koja počinje riječima „žena bi trebala biti”. Žena treba biti jedino onakva kakva ona želi biti. Ne bi trebala imati unaprijed zadanu ulogu, određeni način ponašanja ili životni put koji mora slijediti da bi bila prihvaćena.
Posebno mi je važno da moje kćeri odrastaju sa sviješću da mogu pokušati sve što ih zanima i da ću ih u tome uvijek podržati. Ne želim da odrastaju misleći da moraju biti tiše, skromnije, manje ambiciozne ili da trebaju odustati od nečega samo zato što se to od njih ne očekuje. Želim da znaju da imaju pravo predomisliti se, promijeniti smjer, zauzeti se za sebe i odabrati život koji ih ispunjava.
Jednako tako, želim da nauče da svaki pokušaj vrijedi. Ako nešto uspije, odlično. Ako ne uspije, dobile su iskustvo i lekciju koja će im možda trebati za nešto drugo. Ne želim da neuspjeh doživljavaju kao dokaz da nisu dovoljno dobre ili sposobne. Ponekad samo znači da određeni put nije bio pravi za nas, a ponekad da trebamo pokušati ponovno, na drugačiji način.
Mislim da je najvažnije djeci usaditi vjeru u sebe, ali i slobodu da sama otkriju tko žele biti. Ne možemo im unaprijed odrediti što će ih usrećiti, kao što ni nama nitko ne bi trebao određivati kako bismo trebale živjeti.
Voljela bih da moje kćeri nikada ne osjete da moraju birati između toga da budu dobre majke, uspješne poslovne žene, partnerice, sportašice ili jednostavno žene koje imaju svoje snove. Mogu biti sve to, mogu biti samo nešto od toga, a mogu i poželjeti nešto sasvim drugo. Najvažnije mi je da znaju da njihov život pripada njima i da ne moraju odustati od sebe kako bi ispunile tuđa očekivanja.