Često me pitaju zašto i kako mogu toliko vremena provodit sama. Kažu – sama šećeš, sama odeš na more, sama… Sve nešto sama…
Mogu sve sama jer sam s godinama prisilno naučila biti sama. S vremenom sam i zavoljela osjećaj samoće, a i spoznala sve blagodati trenutaka kad si sam sa sobom.
Kad jednom naučiš živjeti sam sa sobom, i pri tom uživati u tom momentu, onda počneš jako cijeniti osjećaj koji ti nudi samoća. Osjećaj kad se svjesno spajaš sa sobom, kad porazbacane komadiće sebe vraćaš k sebi. Neprocjenjivo.
Svakodnevne distrakcije
Život je danas prepun distrakcija, od samog jutra čim otvoriš oči, dok ne legneš navečer.
Mobiteli, TV, muževi, djeca, šefovi, kolege, ljubavnici, susjedi, rodbina, prijatelji, gužve u prometu, crnila portala – sve su to distrakcije. Sve su to ometala i smetala u spajanju samog sebe sa sobom. Svi oni neupitno, za dan, tjedan uzmu jedan dio tebe. Sasvim polako i neprimjetno, ali te uzmu.
I tako se spontano dajemo dok energetski ne presušimo. Nije to neko čudo koje se događa samo meni, to nam se događa svima. Neki to na vrijeme prepoznaju i povlače se. Dižu zidove i rekuperiraju se jer znaju da svijetli debelo crveno. Oni koji „usisavanje“ ne prepoznaju, jednostavno ganjaju dalje do potpunog i konačnog sloma. Zvuči poznato zar ne?
Slomljeni
A danas slomljenih više nego ikad – fizički slomljenih, psihički, emocionalno. Sve lom do loma i pitam se ima li koji cijeli?
Samoću volim, cijenim i borim se za nju isto kao i za svoju slobodu. Jedino ono moje, što ne dam da mi itko uzme, pa čak ni oni moji najbliži, su moji trenuci u kojima sam sama sa sobom. U kući, na plaži, na ulici – sasvim nebitno. Jedino je bitno da sam sama samcata i bez ikog u blizini – to je ono čime se hranim, što trebam i što me revitalizira. Samoća!
Znam da me mnogi doživljavaju kao čudakinju i to mi je sasvim OK. Nemam ništa protiv. U današnje vrijeme, u moru istih, pravo je čudo biti poseban, svoj, drugačiji. Pravo je čudo slušati sebe i hodati u krdu – ne, život nije osmišljen da budeš svoj.
Danas, u moru svih mogućih cirkusa koje nam nudi ovo ludo, bolesno i izopačeno vrijeme, gdje nam je sve dostupno i servirano na tanjuru, postoje oni koji na servirano obilje, sjaj i glamur, odrješito samo odmahnu rukom i biraju sami sebe i svoj mir prije svega.
I kad bi samo bili imalo svjesni koliko su vlastiti mir i tišina ljekoviti, potrebni stalno bi si taj luksuz priuštili.
Teški luksuz
Da, samoća i vlastita tišina i mir postali su teški luksuz. Nešto što se novcem ne može kupiti. Nešto za čime duša žeđa, a da nismo toga ni svjesni. Nešto što nam je toliko naoko lako dostupno, a realno nikad nedostupnije.
I kad me pitaju: što imaš od toga da si toliko sama samcata?
Što imam!? Nema što nemam! Imam svašta. U mojim teškim samoćama napisani su najbolji tekstovi, u mojim samoćama dolazila sam do novih osobnih ciljeva, do novih ideja – realizacija.
U mojim dubokim samoćama lakše sam se nosila sama sa sobom i nalazila rješenja za probleme gdje sam bila sigurna da rješenja nema, ne postoji.
Samoća me oduvijek poticala na razmišljanje, na analize, na traženje nečeg novog i na popravljanje starog.
Naći vrijeme za biti sam sa sobom je moje ikad najbolje utrošeno vrijeme. Ustvari, čak ne mogu reći da je utrošeno već uloženo vrijeme. Iz svakog trenutka moje samoće izašlo je nešto novo kvalitetno i dobro. Neka nova ideja, misao, spoznaja što da sam to isto vrijeme provodila u društvu ne mogu reći da bih to isto dobila, čak ni blizu.
I znam da mnogi povremeno samovanje ne razumiju. I ne trebaju. Nismo svi isti. Imamo različite prioritete i sve je OK i svi smo OK. Mi koji volimo biti sami sa sobom kao i oni koji ne mogu bez publike…