Mozak jedno, tijelo drugo. To je najkraći opis onoga što se ženama „mojih“ godina događa. Barem većini žena kojima sam ja okružena. A okružena sam doista različitim, divnim bićima!
Ponesena sjećanjima na studentske dane, teško je sad nekoga nazvati boljom ili najboljom prijateljicom, jer u toj kategoriji je njih bar desetak, i teško je pobrojati sva ona luđaštva koja smo u stanju bili izvesti, petak navečer je bio, upravo studentski, rezerviran za kućni party s Mojom Prijateljicom i Medom. Medo se muški zgražao dok smo mu pričale o tome da smo ponovno počele skupljati, ali i razmjenjivali sličice, kao što smo te nekad radili osamdesetih dok nije bilo TikToka da na njemu mijesimo guzom u ritmu nekog od hitova, dok nam se roditelji istom zgražaju.
Ako ste slučajno zaboravile, Moja Prijateljica i ja počele smo, ne znam samo kako i zašto, dobivati DikPikove. I to nas zabavlja! Zabavljalo je i Medu dok smo mu prepričavale dogodovštine iako, jadan, nije htio pogledati niti jedan DikPik. Prosto smo inzistirale kako bi mu pokazale i dokazale, ako mu slučajno padne na pamet što slično kome poslati, kako bi to, gledano našim ženskim, nježnim i željnim umjetnosti, očima trebalo izgledati.
Kako god da okreneš, nikad ne valja! Eto, to vam je moj zaključak nakon malo razmišljanja.
Nakon mnoštva izlazaka, skakutanja, poput vjeverice na kakvom partyju, u ovim godinama, nakon dva super divna ĐinićTonikića, ujutro sam kao krepana kokoš dok s drugom prijateljicom guram kolica i računam koliko će samo novca dati za pelene, maramice, deterdžent i ostale potrepštine. I jedva čekam doći u prazan stan i nimalo joj ne zavidim što je čeka skuhan ručak i puna kuća.
Busam se u prsa kako sam liberalna i kako razumijem sve i svašta, kako razumijem fetišiste, kinky ljude, sadiste, mazohiste, one koji stalno žele klečati i slična čudesna bića, pa se opet zgražam kad vidim jedan običan i posve bezopasan, gore spomenuti DikPik!
O Netflixovom dokumentarcu The Social Dilemma svi nešto žustro raspravljaju, pa onda opet opale fotku i čekaju kad će im tko napisati #opetnajljepsa, #divnasi, #ljepotice! Tko mi je kriv što sam pobjegla iz garderobe u poznatom zagrebačkom shopping centru zgrožena slonicom koja me gleda u ogledalu! Mozak jedno, tijelo drugo! To što se ja osjećam super i što sam zadovoljna sama sobom, brzo je upropastio jedan odlazak i blesav pokušaj kupnje traperica pod jarkim svjetlima dućana. Ljudi, prigušite to malo. Malo neke optičke varke – više će se stvari prodati! I još si vidim svaku poru i nepostojeći prišt!
Mase šokira i film Cuties, ali istodobno prosto obožavamo Shakiru, Jennifer Lopez, Lady Gagu, Beyonce, Miley Cyrus… i brojne druge poznate, kako strane tako i domaće, žene, dok miješaju guzom. Divimo se njihovom izgledu, garderobi, načinima vježbanja, plesa i tako dalje ili bliže. Pa, djeca nam upravo od njih uče da je posve ok hodati u donjem rublju i miješati istom.
Kažem, nikad ne valja.
Dok pokušavamo filozofirati o raznoraznim, životno važnim događajima, istovremeno njegujemo kult tijela i nismo “bolja verzija sebe” ako ne provodimo bar pet dana tjedno vježbajući. Napišeš članak o privlačnosti nešto punijih žena, pa se mršavice pobune! Onda napišeš kako smršaviti, pa se bune zašto da ne napišemo tekst o tome kako se udebljati. Kakvo god tijelo da spomeneš – ne valja!
Pišeš nešto o mentalnom zdravlju ili o zdravlju općenito, pa zavlada tišina. Tu se šuti! Svi smo zdravi dok ne obolimo! Ne valja ako nosiš masku, ne valja ako ne nosiš masku. Malo štitiš djecu, malo starije, malo ne štitiš nikoga, malo te boli briga, pa si malo nešto i zabrinut.
Naša se mišljenja okreću onako kako nam vjetar puhne. Pa kada nekog i nešto volimo, lako to opravdamo. Ali, kad ne volimo, opletemo kao da nema sutra. Uvijek nešto ne valja! A kako tek brzo zaboravljamo!
Zaboravljamo da smo i mi jednom bili mladi, ludi, blesavi i da, na svu sreću, nismo imali čime neke stvari snimiti!
