U jednoj sam se ranijoj kolumni pitala gdje su nestali muškarci. Očekivala sam replike, pa i pokoji revolt. Ono što nisam očekivala je ženska tišina. Tišina kao da se to njih ne tiče, iako je poruka koja se najčešće vraćala glasila: „Napokon je netko rekao naglas ono što sve vidimo.“ Što više čitam, gledam i promatram, sve više osjećam da ispod te priče postoji još jedan sloj o kojem se šuti.
Možda zato što je neugodan, možda zato što ruši romantične mitove, a možda zato što otvara pitanje koje ni muškarci ni žene ne vole čuti. Riječ je o biologiji. O testosteronu. O energiji, inicijativi, stabilnosti i onoj unutarnjoj muškosti koju žene prepoznaju brže od bilo kakvog parfema. Ne mislim na macho stereotipe, nego na hormone koji se posljednjih desetljeća mijenjaju brže nego društvene uloge.
Brojke ne lažu: testosteron pada kroz generacije
Što je muškarac muževniji, to u većoj mjeri privlači žene, a ono što ga čini muževnim jest prije svega testosteron, hormon koji utječe na energiju, motivaciju, libido, fokus, samopouzdanje i opću vitalnost. Tako nekako, zar ne?
Vremena kada su muškarci izgledali i ponašali se poput naših očeva i djedova ne možemo vratiti, ali možemo pogledati što se s njima događa danas. Velika metaanaliza provedena na više od milijun zdravih muškaraca u različitim zemljama pokazala je pad prosječnih razina testosterona kroz posljednja desetljeća, i to neovisno o dobi i tjelesnoj masi. Drugim riječima, nije riječ o tome da su muškarci danas „stari“, nego o tome da su hormonski drukčiji nego prijašnje generacije.
Razlog se dobrim dijelom nalazi u našem okruženju. Plastika i kemikalije iz ambalaže, deterdženata i kozmetike sadrže endokrine disruptore, spojeve koji remete prirodnu proizvodnju hormona. Istraživanja ih povezuju s lošijom kvalitetom sperme i snižavanjem razina testosterona. Zbog toga današnji tridesetogodišnjak, ma koliko se trudio, hormonski nije ono što je bio tridesetogodišnjak iz 1980-ih.
Zašto se to događa? Jer živimo u uvjetima koji muškosti ne idu u korist
Muško tijelo, evolucijski i kulturološki, stvoreno je za kretanje, fizički rad, jasnu strukturu i uloge koje su imale smisla unutar zajednice. Danas živimo sjedilački, uz stalni stres i pritisak da budemo dostupni svakog trenutka. Prehrana je previše procesuirana, šećer je sveprisutan, sna je premalo, kemikalija previše, a društvene veze sve labavije.
Nekad je postojala jasna linija između „što radi muškarac“ i „što radi žena“, nekad su postojale muške zajednice, cehovi, bratstva, klubovi, sportska druženja, pa i neformalni rituali kroz koje je mladić postajao muškarac. Danas toga više gotovo da i nema. Muškarci su ostali bez vlastitog plemena. Bez prostora u kojem se identitet prenosi s generacije na generaciju. Feminizam je promijenio žene — i to je dobro — ali je usput promijenio i muškarce, samo što o tome nitko ne želi otvoreno govoriti.
“Gdje su nestali muškarci?” je možda krivo pitanje
Možda je problem u tome što od njih još uvijek očekujemo da budu poput muškaraca kakve su odgajala sasvim druga vremena. Tražimo snagu, sigurnost, odlučnost, zaštitu i stabilnost, a pritom živimo u društvu koje je sve te modele razgradilo.
Muškarci se danas nalaze između dva svijeta. U jednom bi trebali biti čvrsti, u drugom nježni. U jednom bi trebali voditi, u drugom ne smiju „preuzimati prostor“. Očekuje se da budu sigurni u sebe, a istodobno emocionalno otvoreni, ali nikako „toksični“. Kada se na sve to nadoda hormonalni pad i stalna društvena previranja, dobivamo generaciju muškaraca koji djeluju izgubljeno, iscrpljeno, povučeno ili jednostavno nezainteresirano.
Jesu li “pravi muškarci” stvar prošlosti? Ne, ali izgledaju drukčije.
Muškarac danas ne mora nalikovati Seanu Conneryju da bi bio snažan. Ono što se ne može glumiti jest prisutnost, odgovornost, emocionalna funkcionalnost, stabilnost i zdravo samopouzdanje. To su temelji koje je nemoguće izgraditi bez zdravlja — psihičkog, emocionalnog i hormonskog. Muškarac može biti moderan, nježan i empatičan, a istovremeno snažan i stabilan, ako ima unutarnju jasnoću i ravnotežu.
Možda je vrijeme da redefiniramo pitanje
Umjesto da uporno tražimo muškarce kakvi su nekad bili, trebamo prihvatiti da ih nema jer više nema ni tog svijeta. Ali postoje drugi, oni koji pokušavaju razumjeti sebe, svoje tijelo i svoje mogućnosti u realnosti koja se svakim danom mijenja.
Muškarci koji žele biti dobri, stabilni i prisutni, samo što njihov put više ne izgleda kao put njihovih očeva.
Koliko god govorili o hormonima, kulturi i društvenim promjenama, važno je naglasiti još nešto što se prečesto zaboravlja, a jednako snažno oblikuje muškost današnjice – ekonomija. Nekada je muškarac bio hranitelj. Danas, bez obzira na rad i trud, mnogi ne mogu kupiti stan, zasnovati obitelj u sigurnim uvjetima niti postići onaj standard koji je njihovim očevima ipak bio dostižan.
Možda se odgovor na pitanje „gdje su muškarci?“ uopće ne nalazi u njima, nego u svijetu koji je istodobno srušio sve stare modele, a nove još nije ponudio. I možda je upravo zato došlo vrijeme da redefiniramo očekivanja – njihova, naša i društvena – kako bismo konačno mogli vidjeti muškarce koji su tu, i one koji tek dolaze.