Godinama se znamo, prošli smo skupa svašta, nekada smo bili vrlo bliski – sada to više nismo. Sada, nakon svih tih silnih godina, često održavamo odnos radi pristojnosti, iz poštovanja prema broju godina koje smo proveli zajedno. Održavamo odnos iz ne znam kojeg glupog razloga, a često najradije ne bismo jer nas taj odnos umara, ponekad iscrpljuje i sve se više održava reda radi nego iz želje. Jednostavno, odrađuje se…
Mora li baš svaki dugogodišnji odnos trajati zauvijek? Mora li se održavati, pa makar i na silu, bez obzira na to što više nema razumijevanja, bez obzira na to što nas odnos više crpi nego što nas hrani?
Ne mora. Osobnog sam mišljenja da sve što je na silu nije dobro, ne valja. Ili je od srca ili nije nikako.
I odnosi imaju svoj rok trajanja
Kad kupimo jogurt u trgovini, taj jogurt ima rok trajanja. Tako je i s odnosima – sve u životu ima svoj rok trajanja.
I nije to nužno loše. Nije stvar u tome da netko u odnosu ne valja, da nije dobar, apsolutno ne. Stvar je jednostavno u tome da nam se životni prioriteti, stil i način života, očekivanja, ciljevi i vrijednosti s godinama mijenjaju. Logično i poželjno.
S 20, 40 i 60 godina nismo isti (iako poneki ostaju na istoj mentalnoj razini i s 20 i sa 60 godina – nit’ brige, nit’ pameti).
Životni kolosijeci ne vode uvijek u istom smjeru
Na dugogodišnje odnose gledam kao na neku beskonačno dugu prugu. Dok vozimo istim kolosijekom, tu smo jedni za druge, dijelimo život i sve ono što nam on nosi. Međutim, dogodi se prestrojavanje. Nekad se nastavimo pratiti i vozimo se istom tračnicom.
Ponekad, tijekom životnog prestrojavanja, svatko skrene na svoju tračnicu i životi nam se jednostavno razdvoje, bez puno riječi, bez pozdrava, bez završnog razgovora. Odnos se razvodni, to više nije to. Nestane čak i one usiljene i lažne pristojnosti koja je održavala odnos na aparatima, eto, tek tako – samo zato što se znamo godinama, pa ono, kao, red je…
Je li u redu jednostavno pustiti ljude iz života?
Mislim da je sasvim u redu pustiti ljude da odu iz naših života, kao što je u redu i da mi odemo iz tuđeg života. Kao što smo u nečiji život ušli, isto je tako u redu i da iz njega izađemo onda kada to više nije to, kada nas odnos više prazni nego puni, kada shvatimo da je to nešto reda radi, iz pristojnosti, iz ne znam čega…
Mišljenja sam da ne mora svaki odnos završiti svađom, velikim oproštajnim razgovorom i silnim objašnjavanjem svojih odluka. Ponekad je dovoljno, a možda i najpoštenije za obje strane, samo prihvatiti da više ne vozimo istim životnim kolosijekom, da se više ne možemo pratiti jer nemamo iste životne interese, ciljeve i poglede na život. Više nas stvari razdvaja nego što nas spaja…
Neka prijateljstva završavaju tiho, bez svađe i velikih riječi
Nekad jednostavno ti dugogodišnji odnosi završe sasvim tiho, bez riječi, gotovo neprimjetno, jer shvatiš da više nemate što tražiti jedno u drugome. Ne znači da ono što ste nekad imali više ne postoji. Naravno da postoji, tu je kao jedno lijepo sjećanje, kao jedna lijepa uspomena, kao dio prošlog života, kao nešto što je bilo nekad…
Možda se opet jednom ponovi. Možda nam se životi opet ukrste na nekom novom životnom kolosijeku, a možda i ne. Dovoljno je biti zahvalan na onome što smo s nekim izgradili kroz život, nikad ne zaboraviti sve one lijepe trenutke i pustiti da svatko ide svojim putem, bez puno riječi, bez krivnje i pogrešnih tumačenja – jer, čemu?!