Kako je nastajala izložba? Koliko je ona rezultat nemogućnosti da se uistinu utječe na urbano planiranje grada?
Izložba je vrsta odgovora na nemogućnost običnog građana, malog čovjeka da istinski i ravnopravno sudjeluje u urbanom planiranju grada.
Od početka promjena u našem susjedstvu kontaktirali smo nadležna tijela i urede pa pošto su sve mogućnosti iscrpljene, počeli smo dokumentirati ono što se događalo. Snimati fotografije, video zapise, voditi dnevnik, tražiti stare materijale vezane uz povijest kuće, kvarta i ljudi koji su tu živjeli. Nazvali smo to “Umjetnost kao terapija”. Bila je to naša verzija “anger managementa”, jer smo osjećali ljutnju, ljutnju prema zakonodavcu (Grad Zagreb, Skupština grada i sl.) koji je jednom od točkastih nadopuna dozvolio ovaj tip gradnje u nečem što je prema GUP-u zelena zona. Gotovo je nevjerojatno da su nekoć, u doba gradnje naše kuće, 1930. zakonski okviri zelenih površina, udaljenosti od tuđe međe i sl. bili mnogo stroži, tj. udaljenosti veće i to u vremenu dok su objekti bili manji i po visini i po volumenu. I umjesto da se ta udaljenost povećava sukladno veličini objekata, ona se smanjuje.
Točkaste nadopune
“Posljednjih nekoliko godina hrvatske županije i gradovi donose nove Generalne urbanističke planove. Mada pojedini GUP određuje na kojim je površinama moguće graditi unutar određenih veličina i smjernica, česta je praksa izglasavanja “točkastih nadopuna” ili “aneksa” za objekte od tzv. javnog ili općeg interesa. Reakcije javnosti ne izostaju: podrške, prosvjedi, akcije, izložbe.
Naša priča dio je te veće priče, ali i drugačija – osobna. Čuješ, vidiš, sudjeluješ, imaš stav, a onda se odjednom sve počinje događati i tebi. Od tog trenutka sve se mijenja, ti i tvoja obitelj niste tek promatrači. Svatko promjene prima drugačije. Dokumentiramo gotovo svakodnevno. Snimamo, fotografiramo, rade se zvučni zapisi, pišemo dnevnik. Situacija nas potiče da potražimo dokumente o kupnji kuće i zemljišta od 1932. godine. Prabaka i pradjed sele se tada iz centra Velike Gorice u mirno predgrađe Zagreba, na osamljenu lokaciju uz rub lovišta i šume. Nalazimo obiteljske fotografije koje dokumentiraju tek sagrađenu kuću i stil života u njoj uoči Drugoga svjetskog rata. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata ustaše odvode članove obitelji iz kuće i oni pogibaju u nekom nepoznatom njemačkom logoru. Godine 1951. djed traži od nove vlasti povrat imovine… dokumentacija kuće, obiteljska priča: sve se prepleće.” (iz predgovora kataloga izložbe)
Kako su intervencije u prostoru u vašoj neposrednoj blizini utjecale na vaš život i život vama bliskih osoba?
Iskustva su bila različita. Djeca su manje kod kuće, a kada su kod kuće češće su u sobama pa ih promjene nisu neposredno toliko smetale. Mario je bio realno zabrinut zbog nas, naše sigurnosti, naše imovine. Kuću su dali sagraditi moji prabaka i pradjed. Cijela obitelj nakon njih, sve do nas živjela je u toj kući, a i ja sam u njoj odrasla pa je meni, nekako, svaki dan bio mučenje. Bila sam pod nevjerojatnim stresom. Usred cijele priče /koja traje 4 godine/ razboljela sam se od osteonekroze (odumiranje kostiju) kojoj nisu našli uzrok, već vjeruju da se radi o autoimunoj bolesti.
Osim straha da će nešto pasti na nas, buka je bila neprestana dvije godine. Istražujući, naišli smo na podatke o tome kako buka može utjecati na čovjeka, a prema definiciji buka je svaki neželjen zvuk. Promjene izazvane bukom su najčešće nepovratne: lupanje srca, reakcije mišića, lučenje adrenalina, hormona štitnjače i nadbubrežne žlijezde, smanjenje efektivnosti rada, pojava nesanice, straha, apatije …
Je li dovoljno istaknuti problem? Koga smatrate najodgovornijim? Je li netko od tih ljudi došao pogledati izložbu?
Problem je istaknut, i mi smo stalni učesnici akcija u Varšavskoj i sličnih – ali onaj najodgovorniji, a to je zakonodavac – ne popušta. Grad Zagreb je zakonski izdvojena cjelina iz RH, Skupština Grada Zagreba je u mogućnosti izglasati bilo kakvu dopunu ili izmjenu GUP-a. Kako nije bilo službenog otvorenja ne znamo tko će posjetiti izložbu, ali zahvaljujemo Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba što je podupro ovaj projekt. Shvaćamo to kao podršku našem mišljenju.
Koji će biti vaš sljedeći koraci ka stvaranju uvjeta za kvalitetnija urbanistička rješenja u Zagrebu?
Sin je član Zelene akcije, a mi smo prisutni i odazivamo se svim akcijama tog tipa, sudjelujući u njima. Razmišljamo i o sljedećem projektu, radnog naziva “Susjedstvo” kojim bismo potakli susjede, članove lokalne zajednice da aktivnije sudjeluju u oblikovanju svog okruženja.
Kako bi se, po vama, Zagreb trebao urbanistički razvijati u narednih deset ili 20 godina?
Urbanizaciju bi prepustili struci, u svim raspravama na tu temu (osim onih zaposlenih u državnim ili gradskim strukturama) urbanisti su bili s “naše” strane barikada. A mi stanovnici, građani, trebali bismo postati svjesni da oni koji vladaju ne vladaju nad nama, već za nas i s nama te se tako i ponašati. Tražiti i ne odustajati.
Sigurno je da treba planirati mnogo unaprijed – kao u slučaju npr. Barcelone koja je općepoznati primjer uspješne urbanizacije, jedan od top turističkih, ali i top 15 najugodnijih gradova za život. No, sve je to poznato, ne postoji politička volja, ne prepoznaje se da je i kapitalu korisnije kvalitetno i dugoročno od brzog i bez razmišljanja.
Što pripremate za Galeriju Račić?
U Galeriji Račić, u kojoj izložbu imamo polovinom prosinca, preispitati ćemo vlastiti fotografski rad iz naše … mladosti! Tada smo većinom obrađivati temu tijela, akta. Najčešće sam ja bila model, a Mario fotograf + zajednička “postprodukcija”. Želimo vidjeti što se događa s ponovljenim scenama 20 godina kasnije. Što je s uzbuđenjem, erotikom, intimom… Možemo reći: izbliza i osobno, iz jednog drugog kuta.
Online-zagreb.hr