Izložba Izbliza i osobno autorskog dvojca Sanje Bachrach-Krištofić i Maria Krištofića do iduće srijede, 17. studenog može se pogledati u ULUPUH-u. Odgovor je to dvoje umjetnika na nasilje u njihovom životnom okruženju, na urbanističke i graditeljske ambicije koje su nadvladale zdravorazumsku logiku. Među onima koji ne žele šutjeti je i Sanja Bachrach-Krištofić čiji je dom u nekad mirnom predgrađu Zagreba, na osamljenoj lokaciji uz rub lovišta i šume postao mjesto zagađenja i buke. Gradilište na kojemu niče sedmerokatnica udaljeno je samo 11 metara…
Kako je nastajala izložba? Koliko je ona rezultat nemogućnosti da se uistinu utječe na urbano planiranje grada?
Izložba je vrsta odgovora na nemogućnost običnog građana, malog čovjeka da istinski i ravnopravno sudjeluje u urbanom planiranju grada.
Od početka promjena u našem susjedstvu kontaktirali smo nadležna tijela i urede pa pošto su sve mogućnosti iscrpljene, počeli smo dokumentirati ono što se događalo. Snimati fotografije, video zapise, voditi dnevnik, tražiti stare materijale vezane uz povijest kuće, kvarta i ljudi koji su tu živjeli. Nazvali smo to “Umjetnost kao terapija”. Bila je to naša verzija “anger managementa”, jer smo osjećali ljutnju, ljutnju prema zakonodavcu (Grad Zagreb, Skupština grada i sl.) koji je jednom od točkastih nadopuna dozvolio ovaj tip gradnje u nečem što je prema GUP-u zelena zona. Gotovo je nevjerojatno da su nekoć, u doba gradnje naše kuće, 1930. zakonski okviri zelenih površina, udaljenosti od tuđe međe i sl. bili mnogo stroži, tj. udaljenosti veće i to u vremenu dok su objekti bili manji i po visini i po volumenu. I umjesto da se ta udaljenost povećava sukladno veličini objekata, ona se smanjuje.
Točkaste nadopune
“Posljednjih nekoliko godina hrvatske županije i gradovi donose nove Generalne urbanističke planove. Mada pojedini GUP određuje na kojim je površinama moguće graditi unutar određenih veličina i smjernica, česta je praksa izglasavanja “točkastih nadopuna” ili “aneksa” za objekte od tzv. javnog ili općeg interesa. Reakcije javnosti ne izostaju: podrške, prosvjedi, akcije, izložbe.
Naša priča dio je te veće priče, ali i drugačija – osobna. Čuješ, vidiš, sudjeluješ, imaš stav, a onda se odjednom sve počinje događati i tebi. Od tog trenutka sve se mijenja, ti i tvoja obitelj niste tek promatrači. Svatko promjene prima drugačije. Dokumentiramo gotovo svakodnevno. Snimamo, fotografiramo, rade se zvučni zapisi, pišemo dnevnik. Situacija nas potiče da potražimo dokumente o kupnji kuće i zemljišta od 1932. godine. Prabaka i pradjed sele se tada iz centra Velike Gorice u mirno predgrađe Zagreba, na osamljenu lokaciju uz rub lovišta i šume. Nalazimo obiteljske fotografije koje dokumentiraju tek sagrađenu kuću i stil života u njoj uoči Drugoga svjetskog rata. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata ustaše odvode članove obitelji iz kuće i oni pogibaju u nekom nepoznatom njemačkom logoru. Godine 1951. djed traži od nove vlasti povrat imovine… dokumentacija kuće, obiteljska priča: sve se prepleće.” (iz predgovora kataloga izložbe)
Kako su intervencije u prostoru u vašoj neposrednoj blizini utjecale na vaš život i život vama bliskih osoba?
Iskustva su bila različita. Djeca su manje kod kuće, a kada su kod kuće češće su u sobama pa ih promjene nisu neposredno toliko smetale. Mario je bio realno zabrinut zbog nas, naše sigurnosti, naše imovine. Kuću su dali sagraditi moji prabaka i pradjed. Cijela obitelj nakon njih, sve do nas živjela je u toj kući, a i ja sam u njoj odrasla pa je meni, nekako, svaki dan bio mučenje. Bila sam pod nevjerojatnim stresom. Usred cijele priče /koja traje 4 godine/ razboljela sam se od osteonekroze (odumiranje kostiju) kojoj nisu našli uzrok, već vjeruju da se radi o autoimunoj bolesti.
Osim straha da će nešto pasti na nas, buka je bila neprestana dvije godine. Istražujući, naišli smo na podatke o tome kako buka može utjecati na čovjeka, a prema definiciji buka je svaki neželjen zvuk. Promjene izazvane bukom su najčešće nepovratne: lupanje srca, reakcije mišića, lučenje adrenalina, hormona štitnjače i nadbubrežne žlijezde, smanjenje efektivnosti rada, pojava nesanice, straha, apatije …
Je li dovoljno istaknuti problem? Koga smatrate najodgovornijim? Je li netko od tih ljudi došao pogledati izložbu?
Problem je istaknut, i mi smo stalni učesnici akcija u Varšavskoj i sličnih – ali onaj najodgovorniji, a to je zakonodavac – ne popušta. Grad Zagreb je zakonski izdvojena cjelina iz RH, Skupština Grada Zagreba je u mogućnosti izglasati bilo kakvu dopunu ili izmjenu GUP-a. Kako nije bilo službenog otvorenja ne znamo tko će posjetiti izložbu, ali zahvaljujemo Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba što je podupro ovaj projekt. Shvaćamo to kao podršku našem mišljenju.
Koji će biti vaš sljedeći koraci ka stvaranju uvjeta za kvalitetnija urbanistička rješenja u Zagrebu?
Sin je član Zelene akcije, a mi smo prisutni i odazivamo se svim akcijama tog tipa, sudjelujući u njima. Razmišljamo i o sljedećem projektu, radnog naziva “Susjedstvo” kojim bismo potakli susjede, članove lokalne zajednice da aktivnije sudjeluju u oblikovanju svog okruženja.
Kako bi se, po vama, Zagreb trebao urbanistički razvijati u narednih deset ili 20 godina?
Urbanizaciju bi prepustili struci, u svim raspravama na tu temu (osim onih zaposlenih u državnim ili gradskim strukturama) urbanisti su bili s “naše” strane barikada. A mi stanovnici, građani, trebali bismo postati svjesni da oni koji vladaju ne vladaju nad nama, već za nas i s nama te se tako i ponašati. Tražiti i ne odustajati.
Sigurno je da treba planirati mnogo unaprijed – kao u slučaju npr. Barcelone koja je općepoznati primjer uspješne urbanizacije, jedan od top turističkih, ali i top 15 najugodnijih gradova za život. No, sve je to poznato, ne postoji politička volja, ne prepoznaje se da je i kapitalu korisnije kvalitetno i dugoročno od brzog i bez razmišljanja.
Što pripremate za Galeriju Račić?
U Galeriji Račić, u kojoj izložbu imamo polovinom prosinca, preispitati ćemo vlastiti fotografski rad iz naše … mladosti! Tada smo većinom obrađivati temu tijela, akta. Najčešće sam ja bila model, a Mario fotograf + zajednička “postprodukcija”. Želimo vidjeti što se događa s ponovljenim scenama 20 godina kasnije. Što je s uzbuđenjem, erotikom, intimom… Možemo reći: izbliza i osobno, iz jednog drugog kuta.
Online-zagreb.hr
Kako je nastajala izložba? Koliko je ona rezultat nemogućnosti da se uistinu utječe na urbano planiranje grada?
Izložba je vrsta odgovora na nemogućnost običnog građana, malog čovjeka da istinski i ravnopravno sudjeluje u urbanom planiranju grada.
Od početka promjena u našem susjedstvu kontaktirali smo nadležna tijela i urede pa pošto su sve mogućnosti iscrpljene, počeli smo dokumentirati ono što se događalo. Snimati fotografije, video zapise, voditi dnevnik, tražiti stare materijale vezane uz povijest kuće, kvarta i ljudi koji su tu živjeli. Nazvali smo to “Umjetnost kao terapija”. Bila je to naša verzija “anger managementa”, jer smo osjećali ljutnju, ljutnju prema zakonodavcu (Grad Zagreb, Skupština grada i sl.) koji je jednom od točkastih nadopuna dozvolio ovaj tip gradnje u nečem što je prema GUP-u zelena zona. Gotovo je nevjerojatno da su nekoć, u doba gradnje naše kuće, 1930. zakonski okviri zelenih površina, udaljenosti od tuđe međe i sl. bili mnogo stroži, tj. udaljenosti veće i to u vremenu dok su objekti bili manji i po visini i po volumenu. I umjesto da se ta udaljenost povećava sukladno veličini objekata, ona se smanjuje.
Točkaste nadopune
“Posljednjih nekoliko godina hrvatske županije i gradovi donose nove Generalne urbanističke planove. Mada pojedini GUP određuje na kojim je površinama moguće graditi unutar određenih veličina i smjernica, česta je praksa izglasavanja “točkastih nadopuna” ili “aneksa” za objekte od tzv. javnog ili općeg interesa. Reakcije javnosti ne izostaju: podrške, prosvjedi, akcije, izložbe.
Naša priča dio je te veće priče, ali i drugačija – osobna. Čuješ, vidiš, sudjeluješ, imaš stav, a onda se odjednom sve počinje događati i tebi. Od tog trenutka sve se mijenja, ti i tvoja obitelj niste tek promatrači. Svatko promjene prima drugačije. Dokumentiramo gotovo svakodnevno. Snimamo, fotografiramo, rade se zvučni zapisi, pišemo dnevnik. Situacija nas potiče da potražimo dokumente o kupnji kuće i zemljišta od 1932. godine. Prabaka i pradjed sele se tada iz centra Velike Gorice u mirno predgrađe Zagreba, na osamljenu lokaciju uz rub lovišta i šume. Nalazimo obiteljske fotografije koje dokumentiraju tek sagrađenu kuću i stil života u njoj uoči Drugoga svjetskog rata. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata ustaše odvode članove obitelji iz kuće i oni pogibaju u nekom nepoznatom njemačkom logoru. Godine 1951. djed traži od nove vlasti povrat imovine… dokumentacija kuće, obiteljska priča: sve se prepleće.” (iz predgovora kataloga izložbe)
Kako su intervencije u prostoru u vašoj neposrednoj blizini utjecale na vaš život i život vama bliskih osoba?
Iskustva su bila različita. Djeca su manje kod kuće, a kada su kod kuće češće su u sobama pa ih promjene nisu neposredno toliko smetale. Mario je bio realno zabrinut zbog nas, naše sigurnosti, naše imovine. Kuću su dali sagraditi moji prabaka i pradjed. Cijela obitelj nakon njih, sve do nas živjela je u toj kući, a i ja sam u njoj odrasla pa je meni, nekako, svaki dan bio mučenje. Bila sam pod nevjerojatnim stresom. Usred cijele priče /koja traje 4 godine/ razboljela sam se od osteonekroze (odumiranje kostiju) kojoj nisu našli uzrok, već vjeruju da se radi o autoimunoj bolesti.
Osim straha da će nešto pasti na nas, buka je bila neprestana dvije godine. Istražujući, naišli smo na podatke o tome kako buka može utjecati na čovjeka, a prema definiciji buka je svaki neželjen zvuk. Promjene izazvane bukom su najčešće nepovratne: lupanje srca, reakcije mišića, lučenje adrenalina, hormona štitnjače i nadbubrežne žlijezde, smanjenje efektivnosti rada, pojava nesanice, straha, apatije …
Je li dovoljno istaknuti problem? Koga smatrate najodgovornijim? Je li netko od tih ljudi došao pogledati izložbu?
Problem je istaknut, i mi smo stalni učesnici akcija u Varšavskoj i sličnih – ali onaj najodgovorniji, a to je zakonodavac – ne popušta. Grad Zagreb je zakonski izdvojena cjelina iz RH, Skupština Grada Zagreba je u mogućnosti izglasati bilo kakvu dopunu ili izmjenu GUP-a. Kako nije bilo službenog otvorenja ne znamo tko će posjetiti izložbu, ali zahvaljujemo Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba što je podupro ovaj projekt. Shvaćamo to kao podršku našem mišljenju.
Koji će biti vaš sljedeći koraci ka stvaranju uvjeta za kvalitetnija urbanistička rješenja u Zagrebu?
Sin je član Zelene akcije, a mi smo prisutni i odazivamo se svim akcijama tog tipa, sudjelujući u njima. Razmišljamo i o sljedećem projektu, radnog naziva “Susjedstvo” kojim bismo potakli susjede, članove lokalne zajednice da aktivnije sudjeluju u oblikovanju svog okruženja.
Kako bi se, po vama, Zagreb trebao urbanistički razvijati u narednih deset ili 20 godina?
Urbanizaciju bi prepustili struci, u svim raspravama na tu temu (osim onih zaposlenih u državnim ili gradskim strukturama) urbanisti su bili s “naše” strane barikada. A mi stanovnici, građani, trebali bismo postati svjesni da oni koji vladaju ne vladaju nad nama, već za nas i s nama te se tako i ponašati. Tražiti i ne odustajati.
Sigurno je da treba planirati mnogo unaprijed – kao u slučaju npr. Barcelone koja je općepoznati primjer uspješne urbanizacije, jedan od top turističkih, ali i top 15 najugodnijih gradova za život. No, sve je to poznato, ne postoji politička volja, ne prepoznaje se da je i kapitalu korisnije kvalitetno i dugoročno od brzog i bez razmišljanja.
Što pripremate za Galeriju Račić?
U Galeriji Račić, u kojoj izložbu imamo polovinom prosinca, preispitati ćemo vlastiti fotografski rad iz naše … mladosti! Tada smo većinom obrađivati temu tijela, akta. Najčešće sam ja bila model, a Mario fotograf + zajednička “postprodukcija”. Želimo vidjeti što se događa s ponovljenim scenama 20 godina kasnije. Što je s uzbuđenjem, erotikom, intimom… Možemo reći: izbliza i osobno, iz jednog drugog kuta.
Online-zagreb.hr
You must be logged in to post a comment Login