Connect with us

Hi, what are you looking for?

She.hrShe.hr

Kultura

Ivona Šimunović: Apstraktno slikarstvo mi omogućuje da pričam priče koje ne mogu ispričati

Apstraktno slikarstvo koje Ivona Šimunović predstavlja povezano je s osobnim iskustvom i osobnom poviješću, koje je kroz apstraktno slikarstvo vlastito iskustvo učinila metaforom ženskog života i postojanja.

Ivona Šimunović rođena je u Dubrovniku 1979. godine gdje je završila srednju Umjetničku školu Luke Sorkočevića. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2002. u klasi Zlatka Kauzlarića Atača. Izlaže na samostalnim i grupnim izložbama. Od 2020. radi kao kustos pedagog u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik gdje sudjeluje u osmišljavanju, organizaciji i realizaciji edukativnog programa Umjetničke galerije Dubrovnik. Njezini se radovi mogu pronaći u privatnim kolekcijama u Hrvatskoj i inozemstvu.

Izložba Oporuka se može pogledati do 30. rujna 2022. Galeriji Forum u Teslinoj 16.

Vaša recentna izložba govori nam, ukratko, o svijetu oko nas, onom prije nas i onom nakon nas. Nazivate zbir 15 djela ‘Oporukom’, snažni naslov. Zašto baš ‘Oporuka’?

Čini se kako ‘oporučno’ izložba poručuje ženama kako da prođu kroz neke životne ‘faze’ ili događaje, teške, ali i neke lijepe?

Moj rad je jedna unutarnja konverzacija, u kojoj nekad možda pričam sama sa sobom, a nekad se obraćam drugima, ali ono što je konstanta u njemu su ta moja iskustva koja uvijek i nanovo raščlanjujem u svojim istraživanjima koja su vezana za stvari koje me dotaknu, promjene, stvari ili doživljaji koji me zaustave ili pokrenu, a koji nisu unikatni i samo moji. Naravno da ih osjećate vrlo osobno dok ih proživljavate, ali kroz svoj rad ne želim stavljati fokus na sebe, već na određene sličnosti koje svi proživljavamo kroz razne borbe i radosti tijekom života.

 „Oporuka“ nije samo poruka za žene, u smislu da je to jedan izvor koji je poslan primatelju. Taj primatelj nisu nužno žene. Priča jest ženska jer je izvor ženski, ali sam naziv izložbe sadrži određeni kompleksni psihički teren koji čuva u sebi koliko osobne trenutke toliko i jedno kolektivno sjećanje. Radi se o oporučno naslijeđenim patnjama, zabranama, blokadama ali i o radostima, bliskostima te žudnjama za prihvaćanjem, koje potisnute u jednom životu, isplivaju u nekom drugom ili trećem koljenu, nenadano, u nekim određenim životnim fazama. To su trenutci kad se upitamo zašto nas nešto prati kroz život, a imamo osjećaj da nije iskonski naše. Ali da, naše je jer smo to naslijedili i automatski time uknjižili u svoje osobnosti, a s tim činom to su postale naše istine.

Preko nekih životnih faza, a tu spominjete i traume, ne možete samo prijeći. Možda i možete, ali vrlo vjerojatno je da ćete ih ostaviti oporučno nekom drugom da ih odradi umjesto vas. Preko njih se ne prelazi, kroz njih se prolazi, a mislim da tu jedna izložba ne može puno pomoći. Ona je samo moje promatranje takvih situacija, jedno prenošenje tišine na platno, u kojem se netko može pronaći ili ne.

Živimo i svjedočimo vremenu u kojem prava žena istovremeno bivaju sve više regulirana i zaštićena, dok je stvarnost malo drukčije posložena. Koje je vaše viđenje ovoga?

Osobno u životu nisam osjetila trenutak koji me je ostavio drugom, ispred muškarca u bilo kojem kontekstu. Mislim da to leži u mome odrastanju i odgoju, u obitelji u kojoj su žene uvijek igrale važne uloge ravnopravno s drugim spolom. Odrastajući u takvoj atmosferi vjerojatno se pripremite se da se snalazite u ugroženim situacijama gdje se trebate boriti i protestirati za neka svoja prava.

Međutim, mislim da je vrlo korisno često postavljati to pitanje zbog toga što se stalno susrećemo s nesigurnostima koje proizlaze iz niza stereotipa s kojima se žene susreću još kao djevojčice. Pri tom mislim kako u našem društvu ženu i dalje percipiramo kao onu stranu koja, osim posla, treba brinuti o još tisuću drugih stvari, a to je ona vječita polemika, balansiranje poslovnog s privatnim životom. Ipak, mislim da, uspoređujući vremena kroz povijest koja su bila puno kritičnija za žene nego danas, a svi znamo kakva su to vremena bila i kakvi su to bili ponavljajući obrasci ženskih života, postoje danas mnoge aktivnosti koje prepoznaju i promiču svijest o ovoj problematici, konkretno o pravima i osnaživanju žena.

Koliko je teško uskladiti majčinstvo i umjetnost, što znači biti žena u ovoj disciplini?

Tema majčinstva obuhvaća svaki segment moga života, to je ono prvo i najvrjednije. U korak s tim idu sve druge stvari. Svakodnevno padamo, dižemo se, rastemo i razvijamo sa svojom djecom.

Kao majka troje male djece bilo je teško uskladiti sve što život nosi, uz posao i djecu slikarstvo je bilo u svojevrsnom mirovanju. Kako su oni rasli tako sam ja doslovno hvatala kratke udahe vremena u kojem je moje umjetničko očište postajalo znatno implicitnije. To je bilo vrijeme kada se sve nagomilavalo i podebljavalo u mojoj glavi i upravo mislim da je ta, jedna razvojna simbioza izrodila ove novonastale opuse.

Vaše slikarstvo budi niz asocijacija vezanih za ženu – ženski izričaj, žensko viđenje… ‘Oporuka’ ipak ima težu poruku?

Svaka izložba je rezultat jednog dugotrajnog procesa, rada koji iziskuje od vas potpuno predavanje, poniranje u prostore koji su nerijetko teški i vrlo zahtjevni u smislu da od vas traže potpuno „cijeđenje“ samih sebe.  Naravno da kad se to jednom dogodi, svaki sljedeći put je sve dublja potraga za krajolicima koji su lišeni svega vidljivog i opipljivog i tome prilazite potpuno svjesno znajući da idete u nepoznatom smjeru. Ciklus ili serija radova prije ovog predstavljanja izravan odgovor na jedne trenutke u mom životu a „Oporuka“ na neke druge, zasigurno dublje i zrelije. Ali jedni bez drugih ne mogu, to je jedan prirodan slijed ili možda bolje da ga nazovem rast.

Apstraktno slikarstvo mi omogućuje da pričam priče koje ne mogu ispričati, daje mi slobodu u procesima u kojima se moram osloboditi svih okolnosti svijeta koje me okružuju, i na takav način komunicirati s promatračem koji može iz toga izvući poruku ili ne. Doživljaj umjetničkog djela je uvijek autentično iskustvo i pridonosi osvještavanju nekih aspekata vlastitog života, i kao takvo može se, ali i ne mora, promatrati kao poruka.

Koji je vaš najdraži umjetnički trenutak? Izložba, kritika, komentar…

Ima ih jako puno zato ću izdvojiti jedan trenutak od prije nekoliko mjeseci kada mi je jedna poznanica ispričala kako su dvije djevojčice iza škole odlazile na izložbu „Oporuka“ koja je u svibnju bila predstavljena u Dubrovniku u Palači Sponza, i ispred serije radova „Snovi“ zamišljale i razgovarale, gledajući radove, što sam ja to mogla vidjeti u svojim snovima da bi naslikala te radove. Uvući nekog u svoj rad je meni najveće priznanje kojeg mogu dobiti.

Radite kao kustos pedagog u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Možete li nam otkriti nešto više o tome?

Slikarstvo je nešto što živim, moj posao u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik kao kustos pedagog je nešto što volim. Na jedan svojevrstan način je poprilično blisko i neodvojivo jedno od drugog. Odgajajući novu publiku, radeći s mladima, otvarajući im neke nove prostore umjetnosti, upoznavajući ih s muzejom i njegovom građom je nešto što me zasigurno ispunja i veseli. Svakako, umjetnost je oduvijek pratiteljica svih mojih životnih faza, kako poslovnih tako i privatnih.

Hoće li se već uskoro dogoditi neki novi slikarski ciklus ili je vrijeme za pauzu?

Novi ciklus se već dogodio u mojoj glavi, a na meni je sad red da otkrijem tu budućnost. Vesele me ti novi procesi propitkivanja, radoznalosti, ali i transformacije. Uvijek me nešto uvuče u te potrage, u nove serije radova za koje intuitivno znam da su još dublja poniranja u pitanju, još duža i dalja putovanja u nekim nepoznatim smjerovima koja uvijek donose neke nove slobode.

Više

Dobar posao

Maja Bachler, sociologinja i slikarica, umjetničkoj sceni poznata od ranije svojim zadnjim likovnim ciklusom „La Folie“.

Zanimljivosti

S četrdesetak portreta pod nazivom Didi – svijet žene, novinarka i umjetnica Dijana Čović odlučila se simbolično baš na Dan žena ponovo predstaviti zagrebačkoj...

Zanimljivosti

Dijana Čović rođena je Vukovarka, živi u Zagrebu, radi kao televizijska urednica, strast prema slikarstvu gaji od djetinjstva, samouka je slikarica, a talent je...

Kultura

Ivona Šimunović , osim slikarskim, bavi se i pedagoškim radom na radnom mjestu kustosa pedagoga u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Živi

Advertisement

Impressum


Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.