Je li kriza srednjih godina stvarnost ili mit? Postoji li? Opali li nas po glavi kao klince pubertet?
Kriza srednjih godina je stvarnost, no je li baš kriza prava riječ?
Ovisi kako koga pogodi i na koji način. Nekome je kriza, nekome prosvjetljenje, ali da se u tim četrdesetim i pedesetim godinama nešto promijeni, potakne, zaokrene u našim glavama – da, svakako se nešto dogodi. Neki kotač se pokrene.
Koliko traje i koga zahvati?
Koliko traje? Naravno, i opet iznova vrijedi pravilo da pravila nema. To je individualna stvar – kako koga zakači. Nekome traje duže, nekome kraće, ali da nas svakog ponaosob zarotira i ubaci u neki novi krug – o da, itekako nas zavrti.
U tim navodno spektakularnim srednjim godinama kao da postaješ svjestan da si na životnoj vremenskoj crti bliže kraju nego početku. Više analiziraš, više razmišljaš o sebi i svom životu. Ciljevi koji su nekad bili imperativ danas su manje ambiciozni, ali su i dalje prisutni.
Pitanja koja ne možemo izbjeći
Svi do jednog u srednjim godinama bavimo se unutarnjim previranjima i preispitivanjima: što smo postigli, dokle smo dogurali, kakve živote živimo, koliko smo sretni i zadovoljni sami sa sobom, jesmo li ostvarili barem dio onih želja o kojima smo maštali kao djeca…
I kakvi su vam odgovori?
Koliko ste postigli?
Koliko ste iskreno sretni i ispunjeni?
Koliko još želite, a koliko realno možete?
Živite li život o kojem ste sanjali kao dijete ili samo živite da život prođe – životarite u prosječnosti loših i krivih izbora?
Da, upravo su to pitanja koja nam lete kroz glavu kad uđemo u te famozne srednje godine.
Zašto baš tada?
Vrlo realna pitanja koja često izazivaju strah, paniku i nezadovoljstvo jer se nerijetko sudarimo s onim tipičnim odgovorom: „Gdje si – nigdje. Što si napravio – ništa.“
Zašto baš ta pitanja i baš tada u životu? Iskreno, ne znam, ali pretpostavljam: dok si mlad i lud, grabiš život kao divlji, ne razmišljajući o sutra ni o tome što ono nosi. Živiš u šestoj brzini i svaka pomisao na starost gotovo je nemoguća.
Tko s dvadeset i kusur godina razmišlja o starosti? Nitko. Ama baš nitko.
Kad život uspori
Onda se, kako život obično ide, skrasiš, dobiješ djecu, usput stvaraš i radiš s raspršenim fokusom na barem dvjesto strana. U tom periodu život jednostavno leti i, čak i da želiš razmišljati – ne stigneš.
A onda te odjednom sustignu te srednje godine. Dohvate te. Stvorio si što si stvorio, djeca su odrasla, sve te manje trebaju, partner je takav kakav je – tu je jer jest. Brzina života kao da se iz šeste prebaci u nižu brzinu. Imaš više vremena. Fokus se sužava sa svega na – tebe.
Kao da dođe vrijeme da se konačno realno suočiš sa sobom. Da se pogledaš u oči i u tišini porazgovaraš sa sobom, bez fige u džepu.
Razgovor sa samim sobom
Kad krene taj razgovor, to poniranje u sebe, često se susretnemo s onim što ne želimo vidjeti. S onim što smo godinama gurali pod tepih. S gomilom pitanja i potpitanja na koja često nema trezvenog odgovora, osim onog: „Da su mi one godine i ova pamet…“
Frustrirajuće, zar ne?
A gdje sam ja u svemu tome?
I sama sam u nekim srednjim godinama. Bavim se svime napisanim, živim život kao i svatko od vas – s usponima i padovima, smijehom i suzama – i gotovo se svakodnevno pitam sva ta pitanja.
Puca li mene kriza srednjih godina?
Ne znam. Valjda ne u klasičnom smislu. Nemam više potrebu natjecati se sa životom. Prihvatila sam ga takvog kakav jest. Jednostavno ga živim. Ono što mi treba su mir i zdravlje.
Što sam postigla – postigla sam.
Jesam li mogla više? Jesam. Uvijek se može više i bolje.
Ali isto tako, mogla sam i manje.
U osobnim previranjima tješim se time da sam u danim trenucima mladosti i ludosti postupala onako kako sam tada najbolje znala. Možda da sam postupila drugačije, ne bi bilo dobro. Možda. Tko zna.
Žalim li za nečim?
Žalim. Za propuštenim trenucima. Za prilikama koje zbog vlastitih strahova nisam ugrabila.
Žalim i za krivim izborima i krivim odlukama – a nije ih bilo malo. Nagomilalo se mojih sranja i životnih sranja.
Žalim i što često nisam bila pametnija – odnosno mudrija. Ali kažu da mudrost dolazi s godinama. Sad je, čini se, konačno imam.
Ima li smisla žaliti?
I opet se pitam – ima li sad smisla žaliti?
Nema. Kažu da se za prolivenim mlijekom ne plače.
Stoga, ajmo reći – dobro je. Sve je dobro.
Ako smo preživjeli sve do sada, preživjet ćemo i te srednje godine i tu famoznu krizu. A kako bi rekli naši stari: ma, samo nek je zdravlja – lako za drugo.