Koliko brinete u životu? Što su vam brige donijele? Jeste li išta riješili samo zato što ste se brinuli?
Razmišljam neki dan kako sve manje brinem i pitam samu sebe jesam normalna?!
Brinuti se mora
Naučili su nas – brinuti se mora. Ako se ne brineš nije ti stalo, nonšalantna si, nije te briga… Razmišljam i pitam se, ne brinem više jer sam preumorna od svega, od same sebe, od života, stresa i stalno nekih neizvjesnosti pa mi je malo pun kurac svega i svih.
Ili, konačno više ne brinem toliko jer sam s godinama došla do levela poprilične mudrosti, zrelosti i stekla ono nešto što se zove – povjerenje u život.
Iskreno, razlog moje nebrige ne znam ni sama. Moguće sam samo ponekad jako umorna od svega pa pustim nek sve ide svojim tijekom ili ti – nek ide sve u 3 krasne p.m. Ili se probudi ona vjera u meni da će na kraju sve biti dobro ili kako mora biti bez mog uplitanja.
I stvarno, koliko je puta sve završilo dobro samo zato što smo pustili, jer nismo mudrovali nad životom, manipulirali i kalkulirali? Meni nebrojeno puta!
Grč i strah
A koliko sam samo noći probdjela jer sam bila u strahu, grču što će biti sutra, kako ću preživjeti, što ćemo jesti, kako ću platiti struju? Hoće li mali upisati školu koju želi, mogu li mu osigurati normalnu budućnost, hoće li mi majka dočekati jutro?
Imamo svi more svojih briga. Nema osobe koja ih nema i svatko nosi svoj križ onako kako zna i kako najbolje umije. Retroaktivno pitam samu sebe jesam li trebala toliko kroz život brinuti oko svega?
Sada, jedini ispravan odgovor je NE.
Ne i ne!
Nisam trebala brinuti niti najmanje jer svaka moja briga, moj veliki i tada „nerješivi“ problem, svaka moja neprospavana noć s cigaretom u ruci i glavom prepunom teških i sumornih misli – sve se riješilo! Baš sve – od početka do kraja. Ništa nije ostalo u zraku. Često su se stvari rješavale same od sebe bez neke moje velike akcije. Posložilo bi se – čovjek ne bi vjerovao, ali posložilo se samo od sebe.
U ovim godinama sve češće živim po sistemu – ma čemu brige! Riješit će se jer sve se u životu riješi s nama ili bez nas. Ovo što me sada vodi kroz život je moj nizvodan tok, ne prkosim više toliko, ne prgavim, puštam nek ide, pa kako bude…
Jedino što mi je bitno, kad se pojavi problem uložiti trud u traženje rješenja. Djelovati, pokušati, a ako ne ide, a ok, ne ide – sve u Božje ruke pa kako bude.
Ne možeš protiv glave
Uhvatim se tu i tamo u nekim svojim sitnim brigama. Ne možeš protiv glave, glava radi 100 na sat i kopa i traži da ti napravi neki cirkus, sad znam to stanje „zabrinutosti“ prepoznati i resetirati se odmah na početku kako se ne bih zaplela i nestala u osobnom crnilu – srećom.
Ali da je kroz godine znalo biti gadno – je. Užasno gadno. Uhvati te jedna briga i onda se samo roje, gomilaju, kao da te stišću sa svih strana – život ti se odjednom pretvori u jednu ogromnu težinu koju moraš nositi na svojim leđima.
S težinom i sumornim mislima legneš, isto takav se budiš… Zabrinut, preplašen, usran…
Strašno je tako živjeti iz dana u dan, sam sa sobom i svojim mislima – strašno!
A sada? Sada mi je to sve smiješno, često se smijem sama sebi radi čega sve nisam spavala, radi čega sam sve popušila na kutije cigara jer sam se tresla od neizvjesnosti i što sam dobila time?
Sve se riješilo, brinula ja ili ne
Apsolutno ništa, sve se riješilo, posložilo, brinula ja ili ne, život se događa, ide, teče..
I istina je kad kažu, svakakve situacije nas zadese kroz život i to su samo situacije, događaji, momenti koji su sami po sebi linearni, a mi smo ti koji im dajemo naboj, emociju, težinu, lakoću, sreću ili nesreću. I fakat je tako…
Upravo zato sve više se trudim i sve češće živim po sistemu – vragu i brige… Da je lako to stanje bezbrižnosti postići u glavi, nije ali nije ni nemoguće, na kraju, život nam proleti ispred očiju kao pijesak u pješčanom satu i što želim od života?
Želim li živjeti u stalnom grču i strahu ili želim lakoću i protočnost?
Dalje ne moram, sve je vrlo jasno…