Jutros se budim s ogromnim potkožnim prištom na licu kao da sam u žestokom pubertetu. Muka mi je. Boli, izgleda očajno – tipično ženska razmišljanja.
Ovaj užasni i neugledni prišt je rezultat moje prošlotjedne lagane depre, nezadovoljstva, neispunjenosti, tupila, osobnog crnila.
Kako to?
Jednostavno, upravo kad sam u takvim osobnim sranjima pojedem sve što mi padne pod ruku. Jednu prazninu pokušavam često nadomjestiti drugom – hranom.
Nije baš najsretnija životna kombinacija ali „počastila“ sam se i to baš pošteno. Sve ono što izbjegavam inače jesti, jer mi čini loše i jer imam koju godinu, pa trebam paziti na liniju, potrpala sam ovaj vikend u sebe u nadi da ću biti bolje.
Spajanje nespojivog, red zimske s majonezom, uredno posloženo u pola bijelog kruha. Kutija mađarice koja je nestala u jednom danu, Linolada na jušnu žlicu… Izležavanje i kravljenje od nemila do nedraga. Jednom riječju – strašno!
Treba si dati oduška?!
I onda kad mi netko kaže – treba si dati oduška. Je, treba, ali u mjeri. A ja kad krenem onda krenem baš kako treba. Onako pošteno, kao da idem u rat, spremna do zuba da počistim sve pred sobom. I nije samo da sam počistila frižider. Počistila sam i bankovnu karticu kupujući si opet hrpu nepotrebnog: hlače, štikle jedne pa druge…
Sve to samo kako bi se prividno zadovoljila iznutra, kako bi zadovoljiva svoje emotivne crne rupe, kako bi zamazala oči svojoj tuzi i neispunjenosti, svom nezadovoljstvu…
I što sam dobila tom svojom površnošću?
Ništa. Jedno veliko ništa.
Dobila sam prišt na licu, smanjen saldo na računu, veliki trbuh od žderanja, dobila sam jednu težinu i samo jednu prividnu sreću…
Sve to u glavi povezujem i razmišljam koliko nam ustvari treba za iskrenu sreću? Koliko smo iskreno zahvalni za ovaj trenutka sada u kojem živimo?
Krećem od sebe. Za sreću mi treba malo. Nezahvalna sam do kraja jer sam se opet po 1000. put u životu izgubila fokus. Umjesto da se fokusiram na ono što imam, a imam puno toga lijepog u životu, svaki dan, ja sam se opet fokusirala na ono što nemam. Na ono što mi fali. Kao da samu sebe svjesno guram u ponor tuge, a znam recept za sretan život.
Zvijer
Kao da u čovjeku spava ona zvijer pa se povremeno probudi i tjera čovjeka misliti na ono loše. Da misli na ono što nam nedostaje, na ono što nemamo… Na ono za čim tako jako čeznemo. Čeznemo do boli, one prave fizičke boli koja razara.
Jučer, nakon mog apokaliptičnog vikenda u kom sam potaracala sve, a na kraju najviše sebe samu, ležim tako pored mora na vrućoj betonskoj ploči, okupana suncem, burom, mirisom mora. Razmišljam sama: ma tko ovo može platiti? Koje cipele i koja mađarica mogu nadomjestiti ovaj trenutak, ovu iskonsku ispunjenost i sreću.
Što može zamijeniti mojih 150 stepenica od kuće do mora, što može zamijeniti ovaj tako krasan, sunčan dan koji puni dušu? Ništa i nitko.
Ležim i razmišljam kako nam svima često život prođe u jurnjavi za onim nečim nedostižnim. Onim nečim što nije naše. Onim što nam ostavlja gorak okus u ustima jer to nešto nismo dohvatili, a jurili smo za tim kao da jurimo vlastitu sjenu koja je neuhvatljiva.
Razmišljam o sebi koliko sam opet i ponovo nezahvalna na životu, na danu, na trenutku koji mi je poklonjen a obećala sam sama sebi da to više raditi neću.
Razmišljam kako sam opet negdje neprimjetno ispustila životni kompas i izgubila se u šumi tuge, neispunjenosti i jada…
Razmišljam kako sam dozvolila očaju i tuzi da pobijede u borbi zahvalnosti i sreće…
Zašto?
I opet se pitam: Zašto tako? Zašto opet?
Jedino logično što mi pada na pamet je da jedno bez drugog ne ide. Sreća ne ide bez tuge, smijeh ne ide bez trenutaka suza, to je tako, to je valjda život, tako valjda mora – radi balansa.
Po 1000. put sama sebi obećanjem kako ću se opet potruditi biti zahvalna, biti u trenutku. Živjeti za sada iako već znam da ću negdje put barem malo posrnuti i ponekad se izgubiti. Koliko god se borila sama sa sobom ipak jedno bez drugog ne ide. Tako valjda mora.