Najčešće se pitam kako smo dospjeli do toga da su najružniji komentari na društvenim mrežama – baš oni upućeni ženama – i najčešće su ih, ispravite me ako griješim, napisale druge žene. Ja ću to nazvati ‘Žene protiv žena‘ fenomen. Dovoljno je otvoriti bilo koji Instagram profil lifestyle portala ili poznatih žena i krenuti skrolati komentare. Pogledajte samo objave u kojima se spominje Miley Cyrus, Taylor Swift, Sabrina Carpenter, Selena Gomez ili Hailey Bieber. Ili, primjerice, kod nas Severina, Maja Šuput, Ella Dvornik pa čak i Jelena Rozga.
Umjesto podrške, pokušaja razumijevanja ili makar neutralnog stava, dočekat će vas val uvreda, podsmijeha i osuda. Izgleda li ovako moderno sestrinstvo o kojem volimo govoriti?
Ne znam je li u pozadini ljubomora, ogorčenost ili te žene jednostavno žive neke tužne, male živote pune frustracija i problema koji možda izgledaju nerješivo onima koji ih nose. Ne znam je li to rezultat društva koje žene stoljećima uči da su jedne drugima konkurencija. Ili je to samo pogubna lakoća poluanonimnog tipkanja koja daje privid moći onima koji je nemaju u stvarnom životu.
Ali jedno znam – teško je gledati i još teže čitati kako jedna drugu ponižavamo i vrijeđamo. Bilo zbog stavova, načina života ili pak fizičkog izgleda.
Zaboravljamo!
Zaboravljamo da imamo kćeri.
Isto tako, zaboravljamo da imamo unuke, nećakinje, prijateljice.
Zaboravljamo da upravo mi trebamo biti te koje grade mostove, a ne one koje grade zidove predrasuda i otrovnih riječi.
Jer, što im zapravo pokazujemo? Da je normalno gaziti drugu ženu? Prirodno je ponižavati umjesto podržavati? Da je vrjednije biti oštra kritičarka tuđeg izgleda (jer najčešće se radi o njemu) nego netko tko zna pružiti ruku i reći: „Bravo, uspjela si“?
Najtužnije je kad vidim kako se žene okrenu jedna protiv druge zbog ideologije, vjere ili izgleda. Kada se lome koplja na leđima žena koje „ne izgledaju kao mi“ ili „ne misle kao mi“. Kada se iz dubine tipkovnice izvlače najgore uvrede koje ne govore ništa o onoj kojoj su upućene, ali otkrivaju sve o onoj koja ih piše. U trenutcima polarizacije društva, žene su prve koje stradaju – bilo da ih drugi koriste kao primjer, bilo da im se žele ukinuti neka prava, bilo da ih vlastiti spol gura u blato. Onako, možda iz ljubomore.
Dovoljno je pročitati par komentara: „Ona nije dovoljno lijepa za njega.“ „Sama je tražila.“ „Stara baba, tko će to gledati.“ „Kakva je to majka!?“ „Napumpana!“ “Bludnica!”
Ne prlja čovjeka ono što ulazi u usta, nego ono što izlazi iz usta – to čovjeka onečišćuje.
Evanđelje po Mateju 15,11
Presude i osude – žene protiv žena!
Riječi bole više nego što bi ikad priznale one koje ih napišu. Riječi možda nastaju iz dosade, iz frustracije, iz osobnih rana – ali jednom objavljene ostaju zauvijek i stvaraju lančanu reakciju. Jedna uvreda povlači drugu i odjednom imamo digitalni linč žene koju nikada nismo sreli. O kojoj, zapravo, ne znamo ništa, a uzeli smo si pravo presuditi.
I nije to problem samo slavnih. To je problem svake od nas. Od djevojčica koje u osnovnoj školi uče da vrijede samo ako imaju taj mobitel, te tenisice i tu frizuru, do žena u četrdesetima koje slušaju kako su „prestare da bi nosile kratke haljine“. Problem je to svake od nas koja je doživjela da je druga žena pogleda od glave do pete i uputi joj komentar koji ima za cilj – umanjiti, posramiti, ušutkati. Događa se na kavama kada se ismijava prijateljicu koja „se previše sredila“ ili se možda pitamo “što je to obukla“. Događa se na roditeljskim sastancima, u školama, za svadbenim stolovima.
Zašto – žene protiv žena na društvenim mrežama, u stvarnom životu?
Možda je to zato što smo i same naučene da se vrijednost žene mjeri usporedbom. Uvijek je neka druga pametnija, bolja učenica, više cool, ljepša, mlađa, mršavija, uspješnija. Možda zato što nas društvo postavlja u arenu u kojoj se borimo jedna protiv druge za pažnju, ljubav, posao, status. A možda zato što je lakše istresti bijes na ženi na ekranu nego se suočiti s vlastitim bolom dok se gledamo u ogledalu.
Ali tu se krije tragedija – umjesto da zajedno rušimo barijere, mi same sebi podmećemo nogu. Umjesto da budemo podrška, postajemo sudac, porota i egzekutor. I to ne neprijatelju, ne muškarcu koji nas podcjenjuje, ne sustavu koji nas sputava – već vlastitoj vrsti.
@equalizeher “Confident women don’t compete” @Miley Cyrus on sharing the stage with @Beyoncé ♬ II MOST WANTED – Beyoncé & Miley Cyrus
Kako prekinuti krug „žene protiv žena“ fenomena
Zamislite da svaka od tih uvreda, da fenomen žene protiv žena – umjesto da ide prema nekoj Miley ili Taylor, Severini ili Maji, krene prema vašoj kćeri. Da vaša unuka pročita riječi koje ste vi napisali nekoj drugoj ženi. Da vaša najbolja prijateljica postane meta komentara u kojima je netko razvaljuje zato što je odabrala drugačiji put, drugačiju vjeru, drugačije tijelo. Bi li vam bilo svejedno?
Možda je vrijeme da svaka od nas stane pred ogledalo i upita se – što dobivam time što ću ženi reći da je ružna, da je glupa, da nije dovoljno dobra? Jesam li se osjetila boljom? Jesam li riješila vlastitu nesigurnost? Ili sam samo ostavila trag još jednog otrova u moru mržnje u kojem se svi zajedno davimo? A, neminovno je, udavit ćemo se u ovom odvratnom, ružnom svijetu.
I ne! Ne mislim da smo sve iste. Ne mislim da svaka žena vrijeđa drugu. Ima toliko primjera istinske podrške, sestrinstva i solidarnosti. Ima žena koje dižu, umjesto da ruše. I baš zato ovo pišem – jer mislim da nas može biti više. Jer mislim da je moguće prekinuti krug.
Jer ako mi same ne stanemo na kraj ovoj igri, nitko drugi neće.
U svijetu koji i dalje ženama postavlja barijere, možda je najveća tragedija to što si mi same podmećemo nogu.