Možda ste odrasli u obitelji u kojoj su vaši roditelji nosili teret vlastitih neizliječenih trauma. Odrasli su s emocionalnim ranama koje nisu uspjeli izliječiti, pa su, nesvjesno, birali partnere slične sebi. Umjesto da traže izvor boli, vezali su svoju sreću uz partnera, misleći da će tako izbjeći toksične obiteljske obrasce. A onda ste došli vi. Iako su vas voljeli i imali dobre namjere, nisu vam mogli dati ono što sami nisu imali – unutarnji mir.
Nesvjesno ste postali dio tog ciklusa, upijajući njihove neizliječene rane. Nedavno sam naišla na jednu snažnu rečenicu koja savršeno sažima ono što želim reći: „Ako ne izliječimo ono što nas je povrijedilo, ranit ćemo ljude koji nisu učinili ništa da nas povrijede.”
Transgeneracijska trauma je rana na duši. To je višedimenzionalna emocionalna rana koja utječe na um osobe (njezine misli i emocije), tijelo (fizička patnja) i duh (poremećaj u unutarnjem poimanju samog sebe i povezivanju s drugima).
Dr. Mariel Buqué u knjizi Prekinite krug
Kako prekinuti krug?
Hoće li se ovaj lanac ikada prekinuti? Da – ali samo ako vi odlučite stati na kraj toj priči. Vi prekidate lanac. Vi iscjeljujete traumu. Vi sebi dopuštate tugovati. Vi ste ti koji izlazite iz ovog, naizgled neprekinutog kruga.
Što je potrebno da rana, koja je desetljećima, možda i stoljećima, postajala dublja, zacijeli? Potrebni su svijest, želja za promjenom i trud. Vjerujem da ta želja postoji u vama jer ste već napravili prvi korak – čitate ovaj tekst. To je početak, a evo što slijedi:
Prepoznajte obrazac
Ako ste odrasli u obitelji gdje su roditelji često kritizirali jedno drugo, mogli biste nesvjesno ponavljati taj obrazac u svojim vezama. Na primjer, možda ćete biti skloni prekomjernoj kritici prema partneru jer ste to vidjeli u svojoj obitelji. Ako ste odrasli u obitelji u kojoj je vladala tišina i emocionalna distanca, kao odrasla osoba možete se povući u sebe i izbjegavati razgovore o problemima iz straha od sukoba. Osvještavanje tih obrazaca pomaže vam prepoznati kada djelujete iz navike, ne razmišljajući je li to ispravno.
Postavite granice
Ako ste odrasli u obitelji koja nije postavljala jasne granice, možda ćete imati poteškoća u postavljanju vlastitih. Na primjer, možda dopuštate prijatelju da stalno traži vašu pomoć iako to iscrpljuje vaše emocionalne resurse. Postavljanje granica može značiti reći: „Razumijem tvoje potrebe, ali sada moram brinuti o sebi, jer ako ne pomognem sebi, ne mogu pomoći tebi.“ Također, ako ste doživjeli emocionalno nasilje u obitelji, možda ćete tolerirati ponašanja koja vas povređuju, misleći da je oprost jedini način za održavanje mira. No, istinski oprost ne znači dopuštanje novih povreda. Granice možete postaviti rečenicom: „Ne želim razgovarati kad vičete, jer se tada osjećam nesigurno.“
Dopustite si tugovati
Možda ste prošli kroz gubitak ili situaciju koja vas duboko povrijedila, ali osjećate da ne možete tugovati jer vam je u djetinjstvu rečeno da „budete jaki“. Dopustite sebi da tugujete za tom traumom, bez straha od osjećaja slabosti. Ako ste prošli kroz gubitak ili neku bolnu situaciju, normalno je osjećati tugu, ljutnju i razočaranje. Samo kroz suočavanje s boli možete započeti proces iscjeljivanja. Ne potiskujte svoje emocije; dopustite sebi da osjetite sve što je potrebno kako biste se oslobodili tereta i krenuli naprijed.
Radite na sebi
Ako ste odrasli u obitelji koja nije pružala emocionalnu podršku, rad na sebi postaje ključan korak prema samosvijesti i iscjeljenju. Introspekcija, poput vođenja dnevnika u kojem analizirate svoje misli i osjećaje, može biti početak. U procesu transgeneracijske traume često je nužno potražiti pomoć stručnjaka, poput psihoterapeuta, koji će vam pomoći razjasniti i obraditi vaše emocije. Ako osjećate da vam je potrebna pomoć u liječenju bilo koje traume, ne oklijevajte potražiti podršku.
Oprostite
U obiteljskim traumama opraštanje može biti osobito izazovno jer se prošle povrede često ponavljaju. Oprost ne znači zaboraviti ili opravdati loše ponašanje roditelja, već se osloboditi ljutnje i ogorčenosti koje vas drže u prošlim iskustvima. Oprostite roditeljima ne zato što su bili savršeni, već zato što nisu znali bolje. Najteže opraštamo onima koji su nam najbliži, jer njihova ponašanja i riječi imaju veći emocionalni utjecaj na nas nego kod stranaca. I to je u redu – dajmo si vremena. Ne moramo oprostiti sada i ovdje, neka se desi kad ste spremni na to.
Ne mora nas definirati bol koju su proživjeli naši roditelji, bake ili djedovi. Odložimo teret sa strane.
Tea Bašić je komunikologinja koja je završila propedeutiku psihoterapije i uvodnu edukaciju iz transakcijske analize, psihoterapijskog pravca, a trenutno pohađa napredni studij psihoterapije – TA202. Živi u Svetoj Nedelji s obitelji i nevjerojatno razmaženim biglom. Kada nije za računalom, istražujući ili pišući, pronaći ćete je na planinarskoj stazi ili sklupčanu uz knjigu. Voli putovati, a ljubav prema povijesti pripisuje djetinjstvu koje je provela s djedom, gledajući TV kalendar. Na društvenim mrežama (@teabasicc) nastoji inspirirati i potaknuti druge na čitanje, dijeleći knjiške preporuke i svoja iskustva iz edukacija u psihoterapiji.
