Drage žene, dragi svi, koliko ste puta kroz život dobile epitet da ste teške žene, da s vama nije lako? Vjerujem, mnoge od vas nebrojeno puta.
Uh ,pomislih, kakav „dobar“ početak dana, ponedjeljka, tjedna…
Da, ponekad stvarno pomislim kako sam „teška“, kako sa mnom nije „lako“. Ali, opet realno, s kim je lako? Tko nije težak?
Svi smo mi ponekad teški i sami sebi, a kamoli ne onom drugom pored nas ali to je tako, to je život. Kao što ni svaki dan nije isti, tako je svatko od nas, ponekad, ako ne i često težak, zahtjevan, nepodnošljiv…
Moram priznati da nekad davno, u nekim mlađim danima kad sam imala strahovitu potrebu da me svi vole, odobravaju i prihvaćaju epitet „biti teška“ me opterećivao. Mnoge sate sam provodila sama sa sobom analizirajući se i razmišljajući kako ne biti „teška“, kako da me svi vole.
Nije se rodio tko bi svijetu ugodio
A onda nekako kroz život, vrijeme, shvatiš da se nije rodio tko bi svijetu ugodio. Također, shvatiš da si ‘najbolji’ kad svakom ideš niz dlaku. Ugađaš. Savijaš se, podvijaš se… Super si kad plešeš upravo onako kako drugi svira, kažeš samo isključivo ono što onaj nasuprot tebe želi čuti. Na koncu, dobar si svima – samo ne sebi.
Koji je smisao svega toga?
Jedini smisao je da smisla nema. Izgubiš sebe, svoj integritet, izgubiš svoju slobodu glumeći raznorazne role udovoljavajući svima, izgubiš masu energije, a za što, za koga?
Za komadić prihvaćenosti, lažne ljubavi, kvazi prijateljstva. Istovremeno, taj netko samo čeka, u niskom startu, tvoj „krivi“ mig da te može prozvati „teškom, „nemogućom“. Jer, s tobom ne može onako kako želi, već samo i isključivo može onako kako mu i dok mu ti dozvoliš.
U ovom falšom i lažnom svijetu traženja površne i često vrlo plitke ljubavi, traženja bezuvjetnog prihvaćanja i odobravanja okoline, ponekad vrlo jasno i glasno izgovorim na glas, na sveopće čuđenje i zgražanje ljudi oko mene, kako nemam više potrebu da me ljudi vole. Da me prihvaćaju, a još manje da odobravaju moje životne poteze – zašto?
Iz vrlo jednostavnih razloga – ne živim od drugih. Živim od sebe i svog rada, sama gradim, sama rušim. Sama sam arhitekta svog života.
Ne živim za druge – živim za sebe
Volim sebe, ugađam sebi dok istovremeno ne želim drugom svjesno činiti ništa loše i nažao.
Međutim, često ispadne upravo tako, loše i nažao jer nisi nekom na raspolaganju onda kad on to želi. Ne slažeš se s mišljenjem onog drugog, jer ne klimaš glavom i ne odobravaš tuđe postupke (jer bi ti to nešto drugačije) onda si naravno – loš.
Ne, nisi loš, samo si svoj… Volim reći – imam svoju glavu, imam svoj razum, empatiju. Čitam, izgrađujem se, trudim se biti svakim danom biti bolji čovjek onoliko koliko znam i koliko mogu. Zato što ne plešem kako mi drugi povremeno zasviraju, ne smatram se lošom osobom. Dapače, baš suprotno – smatram se svojom, skoro pa izumrlom vrstom u ovom moru licemjerstva, poltrona, lažnih osmijeha i radovanja, kupovanja i prodavanja života za šaku lažnog i trenutačnog sjaja.
Ne smatram se niti jedinom, a još manje posebnom. Ima još takvih ljudi, puno ih ima. Onih teških, zahtjevnih ljudi koji se ne daju, koji prkose zakonima ove današnje lude gravitacije gdje je sve skupa izmiješano izvrnuto naopačke i često bez ikakvog pravog smisla.
“Teški” ljudi nisu problem – oni su rijetkost
I baš ti “teški” ljudi, ti koji postavljaju pitanja, koji ne pristaju na površnost, koji ne gutaju sve servirano bez razmišljanja – oni su ti koji još uvijek nose neku iskru stvarnosti, iskrenosti i dubine u ovom svijetu.
Zato, dragi svi „teški“, možda je vrijeme da to prestanemo doživljavati kao uvredu, možda biti „težak“ nije uvreda – to je sve samo dokaz da imamo stav, da imamo jasne granice, na koncu – da još uvijek imamo sebe!
A u današnje vrijeme, hajdemo onako iskreno i realno, ruku na srce – danas imati sebe, to je luksuz, to si danas više ne može baš svatko priuštiti!