Ne sjećam se točno prije koliko godina su se pojavili prvi mobiteli, a iskreno, niti mi se da istraživati. Ajmo reći ugrubo, nek to bude prije nekih tridesetak i kusur godina. E pa, da mi je netko prije 25–30 godina rekao da će jedna tako mala i bezazlena kutija s vremenom postati kutija koja gotovo pa život znači, rekla bih mu da je lud.
Da, upravo tako – mobitel je kutija koja život znači. Ako si danas bez mobitela, to je kao da ti je netko odsjekao ruku. Ili čak obje.
Moj svijet u jednoj kutiji
Gledam po sebi – mobitel mi je gotovo sve. U njemu je sve: od budilice, podsjetnika, hrpe slika, kontakata, internet bankarstva, društvenih mreža, mailova, pinova, prepiski – ma sve. Sve stane u tu malu kutiju koja život znači. Jer ako izgubim mobitel, izgubila sam sve. Jedan život kompresiran u kutiju nestane kao od šale, sve u sekundi ode u nepovrat.
I nije to tako strašno kad mobitel služi isključivo u korisne svrhe – kad ga koristimo zbog potrebe, da budemo dostupni. Kad se njegova upotreba dozira. Međutim, koliko nam on zaista služi samo za potrebu? Čini mi se, vrlo često, najmanje za to. Više za ine pizdarije. Navukli smo se. O djeci niti neću ni govoriti, jer oni su ekstra ovisnici o toj maloj, naizgled bezazlenoj i šarenoj kutiji.
Kutija koja više nije bezazlena
Ta kutija je s vremenom postala sve samo ne bezazlena. U njoj su sva čuda svijeta koja mame i pozivaju na još i još i još. Sudim samo po sebi – koliko samo vremena izgubim s mobitelom u rukama, pretražujući beskonačna prostranstva interneta i sakupljajući neka nova znanja? Previše. Apsolutno previše.
S mobitelom u rukama izgubim pojam o vremenu, i baš kad pomislim „sad je dosta“, taman mi nadođe neka nova informacija koju moram pogledati. I još to, pa još ono. Kao da mi netko čita misli i servira nove zanimljive podatke samo da me još više prikova za tu čarobnu kutiju.
Sjećanja na vrijeme prije ekrana
Sjećam se onih divnih, starih vremena kad sam satima znala sjediti uz knjigu, čitati, opuštati se, obogaćivati vokabular, maštati. A sada? Uz ljutu borbu, mobitel mi sve više zaokuplja vrijeme i lagano zauzima mjesto knjige – sasvim diskretno, neprimjetno, tiho. Kao da neće, a obuzeta sam, da ne kažem opsjednuta skroz. Navučena.
Prije sam redovito u torbi uvijek nosila neku knjigu sa sobom i, kad god bih uhvatila vremena, pročitala koji redak. Neki dan sjedim u čekaonici i instinktivno vadim mobitel da vidim što ima novo. I u tom trenutku samu sebe osvijestim i zapitam: zašto opet nemaš knjigu u torbi?
U tom času sam sama sebi svečano obećala da ću opet biti „crna ovca“. U moru mobitela, ja ću prkosno izvaditi knjigu i čitati kad god stignem – kao nekad prije.
Mala pobuna protiv svijeta ekrana
Sad se smijem sama sebi jer kako sam vrlo velevažno i odvažno napisala to „prkosno ću izvaditi knjigu i čitati“ – ispada kao da ću ja svijetu pokazati kako se to radi. Kao da ću svima dati do znanja što je iskreno važno u životu.
Koji smijeh. Ma kojem svijetu ću išta ja pokazati? Kao da će itko išta vidjeti. Svijet je slijep pored zdravih očiju. Svijet danas hoda po ulici i bulji u mobitel – doslovce.
Surova realnost
Često pomislim da možeš ležati nasred ceste, a reakcija bi bila ili da te netko snima mobitelom ili da te, od buljenja u ekran, uopće ne primijeti. Zvuči grozno? Ali da, to je danas surova realnost u kojoj živimo iz dana u dan.
Možda toga nismo niti svjesni – i vjerojatno je tako. Većina nije svjesna svoje nesvijesti. Naravno, jer nam život prolazi s ovim malim pametnim sranjem u rukama. Okupira nas, zaglupljuje, asocijalizira. Upravlja nama, našim životima. Sve kao da neće, a zapravo nas je potpuno usisalo.
Vrijeme za preispitivanje
Jeste li svjesni toga? Kužite li to kod sebe? Ili i dalje živite u iluziji da kod vas nije tako?
Stanite. I preispitajte se malo.