I dok čekam da se stvori internet ili osmisli neki posao za mene, pišem vam (vama koji me pitate i koji me ne pitate:) ukratko što ja to radim ili bi barem trebala raditi, i kako prolaze ovi jesenski dani u Lisabonu.
Danas je osvanulo prilično nemotivirajuće jutro, s oblacima i puno vjetra. Ono što je pozitivno ovdje je relativno topao vjetar koji često rastjera oblake pa ovdje povremena naoblaka i povremene i kratkotrajne kiše to zbilja i znače. Još se nisam navikla na tu nepredvidivost i klima ovdje mi djeluje skroz nelogično. Kao da se netko igra s kapljicama vode pa te malo pošprica, onda odnekud proviri zraka sunca, pa se nadviju oblaci.
Taj imidž obično znači plošnost i tupavost. Barem iz moje perspektive. Imam dojam kao da kad kažem da sam ovdje preko Erasmusa, moje oči postaju malo više crvene i odaju neispavanost i alkoholizam. Tako da sam odlučila samo govoriti da sam na praksi (to da pišem blog tijekom prakse se pravite da ne znate:D), ako je osoba to zaslužila, onda kažem i da se radi o Erasmusu, haha.
A možda ipak i nisam toliko daleko od stereotipa. Pogotovo kad postoji degustacija vina (btw.evo ga, sad pak vani pljušti, malo prije smo stajali na suncu) za 3 eura. U subotu smo iskoristili tu priliku i za tu sicu guštali par sati pod šatorom punim svakojakih vina kojima vise imena ne znam, ali znam da su iz Alenteja, pokrajine južnog Portugala. Moram (opet!) komentirati divnu srdačnost (koje li redundancije!) ovih ljudi i opuštenost koja ovdje vlada. I u Milić-stilu spomenuti da se za ta ista tri eura u dućanu može kupiti to isto vino koje smo degustirali. Isto stoji za maslinovo ulje (koje se isto moglo degustirati). Eh da je svaki dan subota u Belemu!
Botanički tropski vrt u kojem se njišu palme i čvrsto stoji i vlada gospodin fikus, drvo koje definitivno nije samo drvo. Mislim da bi oni grlitelji drveća što odaju okolo i izjavljuju ljubav i rukama i nogama obavijaju stabla definitivno shvatili da su sva prijašnja drveća bila čisti amaterizam u usporedbi s ovim veličanstvom.
A okus raja nemere proći bez zapravo najveće atrakcije ovog kraja, a to su pasteles de Belem, ilitiga kolači koji ovdje imaju tradiciju od stoljeća sedm.. devetnaestog. Mmmm, hrskavi izvana (podsjeća me na tijesto bakine štrudle, koja se pak peče na svinjskoj masti, duboko se nadam da je nema u ovom kolaču, iako sam jučer, tražeći maslac bez soli – i ne našavši ga, naletjela na pakiranu svinjsku mast!), a unutra se drži relativno konzistentna krema koja malo vuče na kremšnitu ili neku bučnicu. Zapravo je krema od jaja ( i nadajmo se, ne previse nekih čuda od aditiva) uz fini tač limuna, po čemu se može posipati i cimet. Uf. Uglavnom, pastel se može kupiti ovdje posvuda, ali su zapravo najbolji (i zbilja jesu) upravo u tom ugostiteljskom objektu u kojem pak ima valjda 7 ogromnih hala gdje ljudi hedoniziraju svoja nepca. Milić sigurno ne bi zaboravio napomenuti da kolačić dođe euro i par centi.
O Deus, zanijela su me gastronomska sjećanja pa mi je vrijeme pobjeglo i ostalo dovoljno samo da obećam da ću o poslu (koji je još uvijek na stand by-u) i drugim bitnim stvarima Belema (kao sto su hrpa muzeja) i Lisabona i života općenito pisati u idućem navratu. Tad se nadam i uplodati slike.
Ate breve, beijosi
You must be logged in to post a comment Login