I dok čekam da se stvori internet ili osmisli neki posao za mene, pišem vam (vama koji me pitate i koji me ne pitate:) ukratko što ja to radim ili bi barem trebala raditi, i kako prolaze ovi jesenski dani u Lisabonu.
Danas je osvanulo prilično nemotivirajuće jutro, s oblacima i puno vjetra. Ono što je pozitivno ovdje je relativno topao vjetar koji često rastjera oblake pa ovdje povremena naoblaka i povremene i kratkotrajne kiše to zbilja i znače. Još se nisam navikla na tu nepredvidivost i klima ovdje mi djeluje skroz nelogično. Kao da se netko igra s kapljicama vode pa te malo pošprica, onda odnekud proviri zraka sunca, pa se nadviju oblaci.
Otprilike tako mi djeluju i neki ljudi ovdje, tek mi je sad sinulo da bi to moglo biti povezano. A bome se i ja vrlo često tako osjećam, kao da me netko prošarao emocijama koje zanose, unose toplinu i milinu i već u drugom trenutku me uhvati čudno mrzovolje i pasivnost, pa mi se čak ide doma i boravi kraj peći s čajem. U svakom slučaju suprotno od onog kakav imidž se širi o “Erasmus studentima”.
Taj imidž obično znači plošnost i tupavost. Barem iz moje perspektive. Imam dojam kao da kad kažem da sam ovdje preko Erasmusa, moje oči postaju malo više crvene i odaju neispavanost i alkoholizam. Tako da sam odlučila samo govoriti da sam na praksi (to da pišem blog tijekom prakse se pravite da ne znate:D), ako je osoba to zaslužila, onda kažem i da se radi o Erasmusu, haha.
Postojala je i ideja o nekim drugim identitetima (koje nisam ja osmislila). Jedna koja mi se svidjela je da sam iz Japana i ovdje učim kako uzgajati svinje za utrku. Hahaha. Sve u redu. Znam da ovako ne zvuči smiješno. U svakom slučaju, dok sam pokušavala opovrgnuti taj stereotip, zaradila sam uglavnom sprdnju i dobila srednje ime – Erasmus. Marija Erasmus Biljan. Ako ništa, barem imam drugo ime, kao prava Portugalka.
A možda ipak i nisam toliko daleko od stereotipa. Pogotovo kad postoji degustacija vina (btw.evo ga, sad pak vani pljušti, malo prije smo stajali na suncu) za 3 eura. U subotu smo iskoristili tu priliku i za tu sicu guštali par sati pod šatorom punim svakojakih vina kojima vise imena ne znam, ali znam da su iz Alenteja, pokrajine južnog Portugala. Moram (opet!) komentirati divnu srdačnost (koje li redundancije!) ovih ljudi i opuštenost koja ovdje vlada. I u Milić-stilu spomenuti da se za ta ista tri eura u dućanu može kupiti to isto vino koje smo degustirali. Isto stoji za maslinovo ulje (koje se isto moglo degustirati). Eh da je svaki dan subota u Belemu!
Belem (čita se – Belei) je dio Lisabona do kojeg se ide tri stanice vlakom, stoji na obali Teja i bez problema može zavarati da je gradić na moru. S lijeve strane stoji dugačak most koji pak slici na Golden gate, a u samom mjestu su detalji iz raja ispali.
Botanički tropski vrt u kojem se njišu palme i čvrsto stoji i vlada gospodin fikus, drvo koje definitivno nije samo drvo. Mislim da bi oni grlitelji drveća što odaju okolo i izjavljuju ljubav i rukama i nogama obavijaju stabla definitivno shvatili da su sva prijašnja drveća bila čisti amaterizam u usporedbi s ovim veličanstvom.
Osim tih divota, zelene se i predivno pjevaju papige koje se skrivaju i otkrivaju u raznovrsnim krošnjama belemske tropikalije. Mast gou ako ste ovdje!
A okus raja nemere proći bez zapravo najveće atrakcije ovog kraja, a to su pasteles de Belem, ilitiga kolači koji ovdje imaju tradiciju od stoljeća sedm.. devetnaestog. Mmmm, hrskavi izvana (podsjeća me na tijesto bakine štrudle, koja se pak peče na svinjskoj masti, duboko se nadam da je nema u ovom kolaču, iako sam jučer, tražeći maslac bez soli – i ne našavši ga, naletjela na pakiranu svinjsku mast!), a unutra se drži relativno konzistentna krema koja malo vuče na kremšnitu ili neku bučnicu. Zapravo je krema od jaja ( i nadajmo se, ne previse nekih čuda od aditiva) uz fini tač limuna, po čemu se može posipati i cimet. Uf. Uglavnom, pastel se može kupiti ovdje posvuda, ali su zapravo najbolji (i zbilja jesu) upravo u tom ugostiteljskom objektu u kojem pak ima valjda 7 ogromnih hala gdje ljudi hedoniziraju svoja nepca. Milić sigurno ne bi zaboravio napomenuti da kolačić dođe euro i par centi.
Tak se kreću cijene i drugih tjestastih čuda koja smo (naravno) probali. Francuzi, morete se sakriti sa svojim kroasanima, ovo što ovdje peku (kroasane, pa neke slatke kruščiće koji se, uopće me ne čudi, zovu –Božji kruv – “Pao de deus”) nije za povjerovati. Jučer me neka sila gonila da kupim isti kroasan u centru grada (do kojeg sam, prilično umorna od cijelog vikenda i s nekim čudnim bolovima u nogama i ostatku tijela i pune torbe osnovnih namirnica za kuću, hodala više od 40 minuta – tek toliko da vam dočaram motivaciju), ali bit će da je nešto u zraku u tom Belemu, jer nisam bila toliko oduševljena (za one koji stvarno budu išli u potragu, radi se o pekarni Padaria portugesa, tako nešto) verzijom iz “grada”.
O Deus, zanijela su me gastronomska sjećanja pa mi je vrijeme pobjeglo i ostalo dovoljno samo da obećam da ću o poslu (koji je još uvijek na stand by-u) i drugim bitnim stvarima Belema (kao sto su hrpa muzeja) i Lisabona i života općenito pisati u idućem navratu. Tad se nadam i uplodati slike.
Evo vidite, čak su mi i postovi nepredvidivi i nelogični, poput ove čudne klime koja me čeka kad izađem iz kutije u kojoj radim (Ured zbilja izgleda ko kutija. Pa nije me majka rodila da živim u škatuli, do kad ću to ponavljati, haha), a koja se, čini se, opet promijenila (ne čujem da više pada kiša, što znači da valjda opet luduje vjetar i tjera oblake).
Ate breve, beijosi
You must be logged in to post a comment Login