Connect with us

Hi, what are you looking for?

She.hrShe.hr

Lifestyle

Marija Biljan: Danas sam tu, a sutra daleko (a nije Suzi F!)

Trenutak kad sam vidjela 20. ožujak 2014. bio je ravan smrtnoj presudi

Dok mi se topi talijanska čokolada u ustima i toplina večeri ostatke dana sklapa pod svoja krila, službeno proglašavam sezonu suza otvorenom. Sve je glasnije proljeće, a što su bliži morski dani, to mi je lažni oceanski mediteranitet kojeg mirišem u zraku – dalji. Nepravdu svog izgnanstva već sad naslućujem. A bol radi izostanka sa satova ovogodišnjeg proljeća počela se fizički manifestirati; zuji, vrvi, žamori – sve drugačije zvoni s ovim veselim danima. Kao neki sitni noževi probadaju me kreativnosti koje pršte iz ovog grada, iz multilingualnih ljudi koje upoznajem, iz ideja koje se šire kroz razgovore, konstantih poznanstava, ilustracija koje iskaču s papira umjetnika po trgovima i zgradama, glazbe koja nosi ulice…
Novo proljeće slave i prozori, puštaju van na moje uživanje muzike iz radija, tjelesa koja su se oslobodila troslojnih odjevnih barikada i mirise koji dopiru sa štednjaka.

Ta beskonačnost u konačnosti, jeza nezamislive, a tako izvjesne realnosti odlaska – kada vidiš plakat za koncert na datum kada ti više nećeš biti tu. Trenutak kad sam vidjela 20. ožujak 2014. bio je ravan smrtnoj presudi; upravo kao da sam vidjela budućnost i moj nestanak s njome. Kao da me nema. Kao da, ako nisam tu, nisam nigdje (pa makar bila u Hrvatskoj, Indoneziji ili nekom Brazilu – svejedno mi je).

To je ta nužnost pirinejskog poluotoka, ili barem njegovog proljeća. I iako mi je daljnja, bliža, bilo kakva vrsta budućnosti – nezamisliva, pa tako i nestanak s ove planete neke 2080.godine, što bi onda možda nekome dalo nadu za iduća proljeća i ljeta i eventualne boravke na toliko obožavanom mjestu, meni datum 14.ožujak i naredni mjeseci na duši predstavljaju upravo najpatetičniju, najsuroviju bol. Njome bi mogla napuniti još sto staklenki za suzne potrebe Max-a iz Mary and Maxa (sad on zaslužuje da ga spomenem).

lisabon3

A dok se ja punim zadnjim udisajima slanih vjetrova, fantasmagorski mi se miješa ljepota trenutka i težina njegovog (iz)migoljenja s vremenskim kompasom koji sve više zaokreće prema istoku. Od straha radi nestajanja, sumanuto pokušavam uloviti dane i grad strpati u svoje džepove. Hodajući po stoti put do Ficusa macrophylla u Jardim de Estrela, mog utočišta u koje se i sam grad s ponoćnim vjetrom sakrije, ili pak od vidikovca do vidikovca, pretvaram se u pravog opsesivnog devetnaestostoljetnog hodača s “fugue” sindromom koji je “bolesnika” obilježavao kompulzivnim hodanjem i putovanjima.

Punim se tim beskonačnim ljepotama koje su dostupne samo u spoznaji konačnosti (zašto za potpunu sreću uvijek nešto mora faliti?). Kao da za pravu ljepotu, vjeru, ljubav, sreću – uvijek mora nešto izmicati, uvijek se mora nazirati kraj.lisabon1

Kvintesencija struji u nepredvidivim putanjama mojih upornih nogu koje me nose prema nekom ludom bebop-u gradskih jutarnjih vreva, vrućih kava i nasmješenih konobara, ona upravlja ritmom mog tipkanja u zadnjem trenu prije večernjeg sastanka, ježi mi kožu dok uranjam u fuzije lingvističkih improvizacija, puni dušu i čini me intensely alive dok u kasne ure u studentskoj knjižnici prepisujem ove stihove koji su srž mojih stanja ovih dana i s kojima se sada i s vama ovdje pozdravljam:
Crespúsculo
É quando um espelho, no quarto,
se enfastia;
Quando a noite se destaca
da cortina;
Quando a carne tem o travo
da saliva,
e a saliva sabe a carne
dissolvida;
Quando a força de vontade
ressuscita;
Quando o pé sobre o sapato
se equilibra…
E quando às sete da tarde
morre o dia
– que dentro de nossas almas
se ilumina,
com luz lívida, a palavra
despedida.

Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Više

Život u dvoje

Izvukla sam se iz tvog naručja, gledam tvoje usnulo tijelo, dugo, vitko, spokojno ležiš na postelji poprijeko, prizor koji oduzima dah...

Obitelj

Osnovna škola Frana Galovića iz Zagreba partner je u Erasmus + projektu pod nazivom „Games for learning Science“.

Drama Queen

E, sad, želje, poruke i pozdravi za kraj godine? Pa od koga krenuti nego od sebe!?

Lifestyle

Možda stvarno treba otići kad je najbolje

Advertisement

Impressum


Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.