Marija Biljan: Impresionistički proljetni kolaž

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

. . .

Ko sam i što sam, što ću, koga volim,
što tražim, kuda idem, za čim lutam?
Uzalud nebo za odgovor molim,
uplašen sobom svoje suze gutam;
tajanstvo stvari i života zebe,
ne poznam ništa, a najmanje sebe..

Dok lijena nedjelja rasteže plavi dan poput žvakače, a netko gore igra simsponovim nebom i razvlači ga u ove sve dulje dane, u meni su se sastali Pessoa, Ujević i jedan grafiter iz Porta (quantas cidades tenho em mim – koliko gradova nosim, imam u sebi). Svi su oni (svi smo mi) ličnosti koje u sebi nose druge ličnosti iz kojih progovaraju druge pe(r)so(n)e. Nataložili su se u meni svi snovi svijeta (Tenho em mim todos os sonhos do mondo) i sad obaraju ruke s vječnim mislima vasione koje putuju mjestima čije esencije nosim na duši i s dušom.

Stvarno, tko se u koga nastanio? Ja u gradove, ili gradovi u mene? Zašto mi Tejo ljeska na mediteranski način? Zašto ovo podne šuti na hrvatski i šapće na katalanski način? Što Sevilla radi u portugalskom proljeću i kako je moguće da je i do ovdje stigla ljepota slutnje koju samo ovo neuhvatljivo proljetno vrzmanje zna u dušu? I koliko god se ja zaljubljivala u ovaj grad, andaluški encanto kroz lisabonske pore prodire u mene kao neki plemeniti korov. Ne radi se tu o uspoređivanju, koliko o pripadanju. Pripadanje je stanje nužnosti, to ne biraš. Koliko gradova nam pripada, koliko mjesta nosimo u sebi i kroz koliko novih jezika, ljudi i geografskih širina ćemo se još pronalaziti i izražavati?

Ponekad volim zamrznuti trenutak usred razgovora s nekim Portugalcem/ima i u mislima zauzeti ptičju perspektivu i promatrati; tko sam, što sam, (kuda idem, za čime žudim) i kako je moguće da sada u nekoj, prije par mjeseci nerazumljivoj, raspravi – klimajući glavom, izgovarajući te šž riječi pune nazalnih zvukova – sudjelujem i bivam dijelom tog trenutka koji će za mjesec dana biti dio moje “portugalske prošlosti”? I koliko god je prirodno da korištenje jednog jezika izbriše, barem privremeno (tako kažu, ja se nadam), onaj drugi, njemu jako sličan (španjolski), neminovno je zastrašujuće osvještavanje tih zanijemljujućih momenata. Gdje su nestale godine učenja, pričanja, uživanja u tom jeziku? Hej, ja sam bila DOMA u tom jeziku!

Srećom, vrlo često taj plemeniti korov od španjolskih riječi izađe bez razmišljanja, (kao kad se strancu obratimo na hrvatskom, čineći ga tada manje stranim foreignerom). Con fu são! Jedna velika konfuzija koja istovremeno i daje i ubija nadu, uštrcava nove strahove i egzistencijalistička pitanja o (bes)konačnosti ovog puta, ovog jezika i ovih (ovdje i sada mojih) ljudi. Hoće li oni svi pasti u tu sve dublju duplju gdje se talože jezici, izgovori, gradovi, usputni razgovori, pogledi na autobusnim stanicama, uzvici u zakrčenim zavojima, natpisi na improviziranim izlozima? Hoću li za par mjeseci i u ovom jeziku zanijemiti? Koliko me još lista riječi koje lijepo zvuče čekaju, koliko u jedan život stane Earl grey iz Mary and Max momenata (Her favourite tea bag was Earl Grey. She loved saying “Earl Grey” and would like one day to marry someone called Earl Grey. They would live in a castle in Scotland, have 9 babies, 2 ducks…and a dog called Kevin.)?

Hoće li me neki novi skriveni uglovi podsjetiti na popodnevnu tišinu koja nastupa nakon ručkovne vreve praça-e Camõis, a koja me vraća na granadske podove pune masnih salveta i očišćenih sjemenki?

U meni su sva sjećanja i nova proljetna buđenja, sve nostalgije i saudadesi južnih svjetova. Ima nešto u tom južnjačkom ludilu, postoji jedan nebuteljirani southern comfort koji plovi ovim krajevima i pretače se kroz novootpočela čuda.

Jer, dok se raspravljalo je li ono u Bosni bilo proljeće ili nije, ja sam na ovom poluotoku došla do neupitnog zaključka – da postoji (i upravo mu svjedočim) jedno proljeće druge vrste, jedna primavera koja vrišti specifičnim mirisima i okusima, struji jačim vibracijama i joie de vivre momentima; došla sam do spoznaje da neminovno postoji nešto što još prozvali nisu – a jednog dana sigurno budu – pirinejskim proljećem! Ono se ne može opisati, niti se može skroz doživjeti, ono se može samo naslutiti. Čak i ovdje, in situ te godišnjedobne renesanse, ja ne uspijevam skroz prozreti momenat koji me obavija. Zato jer to nije niti ljeto, a ni zima više. Ono samo nagovješćuje i mami, otvara vrata balkona i kratkih rukava, zove na ples čarape, plave trenirke i cvjetne haljine.(i anđeli su raširili krila, i cure su se obukle za bal…)

Na lisabonskim balkonima zapleli su se bijeli ovratnici među ljubičaste plahte, a proLJetni zrak počelo je presvlačiti nebo u onu jarko plavu boju koju je moguće oćutiti kako se šulja s nebesa, prema prozoru, kroz hodnik, stapa s muzikom i večerom i iščekivanjem noći. Jutrima pak sve češće čujem nekog upornog pijetla, a sve manje me bude hračkovi čije interpretacije zaslužuju upisivanje u wikipediju, ako već ne prilog u dnevniku (barem u sezoni krastavaca).

Teško je opisati kako to ovih dana ulice grada na drugačiji način zbore u pet popodne, kako se to, među kamenim pločama, uspijevaju uklopiti sirote vlati trave, čikovi i čepovi Sagres pive, i kako se pak, među zahrđale stolice, na štriku obješene dječje auto-igračke i oslikanog svetog Antu na pločici pored ulaznih vrata, smjestila jedna luda palma. Ona jadna pak kao da me pozdravlja – i to svaki puta kada se spuštam tom demoliranom ulicom u kojoj se, s napredovanjem cestovnih radova, pomiče i u brdo uspinje i jedan kemijski wc – već legitimni dio kvarta! Kladim se da se ta ista palma u ovim često suludim orkanskim noćima pita nije li zalutala u ovaj grad gdje nebo nekad zbilja prokišnjava, gdje s preuzimanjem mraka, vjetar počinje ludjeti i kao noćna zubobolja obavijena plačnom (weeping) kišom dočeka buđenje jutra i s njime u kutu zgurane ručnike, kišobrane i lišćem napunjene poderane i natopljene vrećice, poput podbuhlih kapaka i podočnjaka, nakon teško proživljene noći.

Teško je opisati nadrealizam tih mojih mreža južnjačkih sjećanja. U njih se ulovio oronuli prozor s galebom u pripremi i krivina čovjeka dok čita jučerašnju vijest odbačenih novina na cesti. Uz bok im stoji i šarenilo zgrade u kojoj jedino opstoji prastara mesnica. Mreža sjećanja, južnjačka utjeha, nadrealistični kolaž hrskavih peciva, štandova za plastificiranje dokumenata i subotnjih opsjedanja jehovinih svjedoka. Noćna samba, hrvatske kune koje vise iznad portugalskog moscatela u podrumskoj birtiji i brazilski slengovi tešu u meni nove mreže sjećanja i nostalgija, nova (proljetna) buđenja, praćena mirisima jasmina i narančinih cvijetova. U sadašnjosti koja se preklapa sa prošlošću i neizvjesnom budućnošću, te mreže loveći nove, prijete zaboravom starih trenutaka. Zatvaraju i otvaraju vrata jednom Fernweh-u, nostalgiji za nepoznato poznatim novim mjestima i njihovim (i budućim našim) esencijama koje, daleko od kuće, postaju naši novi domovi.