Koliko se u životu nadmećemo s drugima? I nadmećemo li se zapravo s drugima ili sami sa sobom? Kome se pokušavamo dokazati – sebi ili drugima – a da toga često nismo ni svjesni?
Nedavno su završile državne mature. Naravno, bila je to jedna od gorućih tema na našim ženskim kavama i nisam se mogla načuditi kada je počelo hvalisanje postotkom kojim je netko od naših maturanata položio matematiku, hrvatski ili neki drugi predmet.
Ne mogu prijeći ni preko toga da sam dobila nemali broj telefonskih poziva s pitanjem:
„A s koliko je tvoj mali položio matematiku?“
U početku, dok mi je još bilo zanimljivo, odgovarala sam na takva pitanja – ako ni zbog čega drugoga, onda iz čiste pristojnosti i reda.
Ubrzo mi je to nevidljivo i sasvim besmisleno natjecanje dosadilo pa sam na pitanja takvog kalibra počela odgovarati protupitanjem:
„A zašto me to pitaš?“
Na moje bih protupitanje ponekad kao odgovor dobila muk, a ponekad jednostavno:
„Ne znam.“
Ali da su me sva ta, meni osobno toliko glupa pitanja o postotku riješenosti mature iz matematike navela na razmišljanje – jesu. I te kako jesu. Jer čime se sve ljudi bave, ja i dalje ne mogu vjerovati.
Ljudi moji, zar nam je postalo toliko dosadno u životu da se bavimo takvim naizgled važnim, a zapravo vrlo nebitnim stvarima?
Zašto nebitnim?
Iz vrlo jednostavnog razloga. Kada sva ta djeca završe odabrane fakultete, ako ih uopće završe, hoće li ih itko ikada pitati s kojim su postotkom položili matematiku, hrvatski ili bilo koji drugi predmet?
Neće, naravno da neće. Jer za deset godina koga će više biti briga za maturu i neke postotke koji su već sada stvar prošlosti?
Jesu li postoci doista toliko važni?
Ljudi oko mene razrogače oči kada im serviram svoje mišljenje, a ono glasi: jedino mi je bitno da je moj sin položio državnu maturu i da je primljen na fakultet koji je želio, u kojem se vidi i koji je sam odabrao. Ostalo, postoci i druge trivijalnosti, apsolutno me ne zanima.
Čemu to nadmetanje na razini srednje vrtićke skupine – tko je bolji, a tko jači?
Hoće li nam zbog toga djeca biti sretnija? Neće!
Hoće li biti bolji ljudi? Neće!
Čemu onda sva ta kurčenja?
Da bi netko mogao reći da je njegovo dijete bilo bolje od tuđega?
Nekako mi se čini da se danas više ne natječu djeca, nego roditelji. Djeca su svoje napisala, predala, odradila i nastavila dalje sa svojim životom. A mi odrasli kao da ne znamo stati. Kao da tuđi uspjeh umanjuje naš.
Ispiti koje polažemo cijeli život
Vrijednost čovjeka ne vidi se u postocima, rezultatu državne mature ni u onih nekoliko slova ispred imena.
Vrijednost čovjeka vidi se u nečem drugom. Vidi se u onim malim stvarima koje su danas gotovo zamrle. Vidi se u tome kako se ponašaš prema slabijima, u pomoći onome pokraj sebe, u onom malom „hvala“ i „oprosti“.
To su ispiti koje svi polažemo cijeli život, svakoga dana.
Što sam više razmišljala o toj našoj djeci i njihovoj maturi, to sam više shvaćala da se mi odrasli cijeli život nalazimo u nekakvom natjecanju. Tko ima bolji posao, veći stan, noviji automobil, manje kilograma, uspješniju djecu ili savršeniji brak.
Ako ćemo prema tome mjeriti vlastitu sreću, izgubili smo već na početku. Jer život nije vječito natjecanje s nekim drugim.
Realno, koliko sva ta životna natjecanja s drugima uopće imaju smisla?
Jedino nadmetanje koje vrijedi
Od svih nadmetanja s drugima mislim da je jedino i najvažnije ono sa samim sobom. Svakoga dana i u svakom trenutku trebali bismo stati i zapitati se:
Jesam li danas bila bolji čovjek nego jučer? Jesam li nekome pomogla? Jesam li oprostila? Jesam li ostala svoja i onda kada je bilo najteže?
Ako na ta pitanja sami sebi možemo odgovoriti potvrdno, onda smo pobijedili.
Pobijedili smo tiho, neprimjetno, bez pljeska, pompe i fanfara. To je jedino nadmetanje koje, prema mojem mišljenju, vrijedi i ima težinu u životu.