Koliko puta vam se dogodilo u životu, kada ste se trebali naći s nekim ili nazvati nekoga, da ste se opravdavali kako zapravo nemate vremena?
Takvi izgovori događaju se svakome od nas bezbroj puta kroz život. I sama sam dio takve priče – kada sam „stjerana u kut“, kada ne znam što bih rekla, onda se onako loše opravdam kako nemam vremena. Onda krenu sve moguće raspoložive isprike, od toga da nemam vremena jer puno radim, imam obaveza preko glave, ne znam kud ću – ne znam što ću. Manje-više uvijek isto kao i kod svih.
Kako takve priče ponekad i sama koristim, upravo takve mi se vrate natrag kao bumerang.
Naravno, kako to obično ide u životu, težinu i ozbiljnost svojih postupaka prema drugima ne osjećamo svjesno dok sami ne dobijemo isto natrag.
Tako sam neki dan sjedila i razmišljala. Došla sam do spoznaje koju si nije baš ugodno priznati – nikada zapravo nije bilo do vremena. Vrijeme se uvijek pronađe za poruku koju treba poslati, za poziv od svega nekoliko sekundi, čisto da toj osobi čujemo glas i pitamo: „Hej, kako si? Sve dobro?“
Vrijeme se uvijek nađe za ljude za koje osjećamo da ih želimo u svom životu, a ne za one za koje mislimo da ih moramo.
Je li uvijek sve baš tako – želimo ili moramo?
Vjerojatno oduvijek, no u današnje vrijeme korist je nešto što je posebno naglašeno. Koliko ti meni – toliko ja tebi, razmjena dobara, energije, razmjena svega…
Korist je svuda oko nas – ovo je vrijeme u kojem se u malo što ulazi s emocijom, čisto, od srca, iskreno.
Često su tu neke kalkulacije, računice, zbrajanja, podvlačenja crta, završni računi… Tako i u odnosima s drugim ljudima, kao i u listi prioriteta ljudi kojima smo okruženi. Oni za koje imaš vremena jer imaš koristi od njih ili oni za koje nemaš vremena jer nemaš koristi od njih… Ili imaš nešto sitno – pa ti to ne igra.
Korist?
I tu dolazimo do dijela koji baš ne volimo izgovoriti naglas. Jer nije stvar u vremenu, nego u koristi, u interesu.
Koliko god to ružno zvučalo, znam – istine, brutalne realnosti nikad ne zvuče lijepo, nikad nisu ugodne.
Za neke ljude uvijek imamo vremena. Uvijek se može dogovoriti neka kava, odgovoriti na poruku, javiti se makar na minutu. Nije problem ni posao, ni obaveze, ni umor – problem je lista prioriteta i koliko ste visoko na njoj.
Kroz godine života svoju listu sam nekako profiltrirala. Imam tu jednu grupicu ljudi koji me, moram priznati, oduševljavaju i zato im i dopuštam, vesele me ti njihovi pokušaji. Nema ih ni čuti ni vidjeti danima, ponekad mjesecima, ali kada im nešto treba – evo ih, zovu, nazivaju…. Odjednom se nađe vrijeme za kave, za poruke, ma za sve… Iskreno, u početku nisam shvaćala njihovu igru, s obzirom na to da sam ja onaj skoro pa izumrli dinosaur koji kroz život ide s emocijom. Redovito i nasjedala, opravdavala ih, a onda, kada ti se stvari ponove sto puta, konačno shvatiš!
Što shvatiš?!
S vremenom shvatiš da to zapravo nikada nije bilo slučajno, da nije bilo ni do lošeg tajminga, ni do pretrpanog rasporeda, ni do toga da se ljudi jednostavno nisu stigli javiti. Cijelo vrijeme si gledala jedan te isti obrazac koji si uporno pokušavala opravdati. Lakše je vjerovati u izgovore nego u ono što ti je bilo pred očima.
Ljudi koji nemaju vremena za tebe često imaju vremena za sve ostalo što im je u tom trenutku važnije, iz čega imaju osobnu korist, i to ne skrivaju – samo to lijepo zapakiraju i serviraju ti u obliku „čut ćemo se“, „javim ti se“, „nazovem te kasnije“ – često se to kasnije nikad ne dogodi ili se dogodi. Kada? Onda kada im nešto zatreba – jednostavno, opetovano, ponavljajuće, već viđeno.
I u jednom trenutku ti jednostavno dopizdi vrtjeti u glavi iste izgovore koje si do jučer još pokušavala razumjeti, pravdati i slagati, iako si duboko u sebi jako dobro znala da tu nema nikakve dubine ni skrivene priče, nego samo vrlo očita, ponavljajuća nezainteresiranost!
Jer nije problem u vremenu, nikada nije bio, niti će ikada biti. Problem je u tome koliko si visoko na nečijoj listi prioriteta, koliko si dugo pristajala na to da te se tretira kao opciju koja se aktivira samo i isključivo po potrebi, a gasi čim više nisi korisna, čim više ne trebaš…
Ljudi koji te stvarno žele u svom životu ne nestaju, ne kompliciraju – nego se samo jave. Jednostavno, bez filozofije i bez odgode, bez opravdanja. Svi ostali imaju priče.
Na kraju se sve svede na isto – vrijeme se ne gubi, vrijeme se raspoređuje.
A način na koji ga i za koga ga raspoređujemo govori više o nama nego bilo koji izgovor koji izgovorimo.