Tko o čemu, ja o opravdanjima. Ovo je, valjda, sedmi tekst na istu temu. Pokušat ću pronaći opravdanje.
Dalje, obožavam narodne poslovice. Nekad mi ono što bi mi baba rekla nije imalo smisla, a što sam starija, sve češće se sjetim seljačke mudrosti, pa tako i da prilika čini lopova. Nikada mi nije bila osobito draga jer na neki način odgovornost prebacuje s čovjeka na okolnosti. Kao da lopov nije kriv što je ukrao, nego prilika koja mu se našla na putu. Kao da bismo svi krali samo kada bismo bili sigurni da nas nitko neće uhvatiti.
Moguće je da prilika ne čini lopova. Ona ga samo otkriva.
Postoji i ona druga rečenica koju često čujemo: daj čovjeku moć pa ćeš vidjeti kakav je. Neće ga moć nužno promijeniti. Samo će mu omogućiti da pokaže ono što je dotad morao skrivati jer nije imao dovoljno novca, utjecaja, poznanstava ili ovlasti.
Dajte nekome novac, položaj, vezu, dozvolu, potpis kojim može odlučivati o tuđim životima ili instituciju koja će mu gledati kroz prste i vrlo brzo ćete doznati sve što trebate znati o njemu. Ne po onome što govori, nego po onome što napravi kada pomisli da neće odgovarati.
Kada dovoljno prestane biti dovoljno
Čovjeku za normalan život zapravo ne treba puno. Trebaju mu krov nad glavom, hrana, sigurnost, zdravlje, nekoliko ljudi koje voli i dovoljno novca da ne strepi od svakog računa i nekog nepredviđenog troška. Sve iznad toga trebalo bi biti pitanje veće ili manje udobnosti.
Ali negdje putem udobnost postane potreba, potreba postane pravo, a pravo postane uvjerenje da nam pripada još više. Jedna kuća više nije dovoljna. Jedan automobil nije dovoljan. Nisu dovoljni jedna tvrtka, jedna funkcija, jedan mandat ili jedan milijun. Ništa nije dovoljno čovjeku koji je izgubio sposobnost izgovoriti riječ „dosta“.
Možda zato nikada nisam razumjela ljude koji već imaju toliko da ni sami ne znaju koliko posjeduju, a svejedno su spremni lagati, varati i uništavati kako bi dobili još. Što točno pokušavaju kupiti? Mir očito ne, jer ga takvi ljudi najčešće nemaju. Sigurnost također ne kupuju – cijelo vrijeme strahuju da će izgubiti ono što su stekli ili da će netko drugi imati više. Možda strahuju i da će im to netko oduzeti!
Tako sam došla do zaključka da pohlepa nema konačan cilj. Ona čovjeku stalno govori da mu nedostaje još samo malo, iako to „malo“ nikada ne stigne. Kao ono s magarcem i mrkvom.
Dok jedni gase, drugi računaju
Gotovo svakoga ljeta gledamo iste prizore. Gore šume i planine, ugrožene su kuće, ljudi bježe, životinje nestaju u vatri, a vatrogasci ulaze u požar dok svi ostali od njega pokušavaju pobjeći.
Naravno da iza svakog požara ne stoji ljudska namjera. Postoje suša, vjetar, nesreće i nepažnja. Ipak, teško je ne zapitati se kako smo došli do toga da se gotovo svaki komad zemlje promatra prvenstveno kroz mogućnost zarade.
Šuma više nije šuma, nego parcela. Obala nije prostor koji pripada svima, nego potencijalni hotel, resort ili apartmansko naselje. Možda novi vjetropark ili solarna elektrana. Zemlja nije nešto što čuvamo za ljude koji dolaze poslije nas, nego prilika koju treba iskoristiti prije nego što je iskoristi netko drugi. Ta, neće od nas netko praviti budale!
Dok jedni gase i riskiraju živote, uvijek postoji mogućnost da netko drugi već razmišlja o tome kako iz cijele nesreće izvući korist. Tako da nije problem samo u onima koji pale. Problem je i u onima koji su spremni iskoristiti ono što je izgorjelo.
Gospić nije samo smeće
Ovih dana ponovno slušamo o opasnom otpadu u Gospiću. Očito su godinama kamioni dovozili otpad. Neki su ih tamo gledali, upozoravali i prijavljivali ono što se događa. Odgovori su kasnili, odgovornost se prebacivala, a institucije su, kao mnogo puta dosad, pronalazile razloge da ne učine ono zbog čega postoje.
Pokušavam zamisliti čovjeka koji svjesno zakopava opasan otpad u zemlju na kojoj žive drugi ljudi. Pokušavam razumjeti trenutak u kojem odluči da je njegova zarada važnija od nečijeg zdravlja, vode koju će netko piti i djece koja će na toj zemlji odrastati. U toj računici ljudi nisu bili ljudi, nego kolateralne žrtve. Zemlja nije bila mjesto života, nego rupa u koju se može sakriti problem.
To je pohlepa u svom najružnijem obliku. Ne ona svakodnevna želja da imamo malo više ili živimo malo bolje, nego odluka da vlastitu zaradu gradimo na tuđem zdravlju i budućnosti. Ovo je i priča o odgovornosti svih onih koji nisu pitali, nisu provjeravali, nisu reagirali ili su zaključili da problem nije u njihovoj nadležnosti. Kako nam ono pjeva Rozga: „Ne tiče me se!“
Možda nisu svi imali korist. Možda je nekima samo bilo lakše ne vidjeti. Okrenuti glavu.
A najgore kod pohlepe nije to što pohlepan čovjek uzima previše. Najgore je što mu nikada nije dovoljno. Cijenu rijetko plaća on. Plaćaju je drugi. U našim slučajevima to su možda ljudi koji udišu dim, koji su izgubili dom ili oni koji ne znaju što im se nalazi u vodi.
Zato pravo pitanje nije koliko čovjek može imati, jer stvarno može imati i previše. Pravo je pitanje koliko je spreman uništiti kako bi imao još samo malo više.