Čini mi se da u našim životima kronično nedostaje jedna mala, ali važna stvar – sram. Ne onaj sram koji paralizira čovjeka, koji ga guši nego onaj tihi signal koji nas (s vremena na vrijeme) podsjeti da živimo među drugim živim bićima.
Besramlje svakodnevno susrećemo u sitnim prizorima. Ponavljaju se iz dana u dan. Automobili parkirani na zelenim površinama, smeće ostavljeno pored kontejnera, pljuvanje na pločnik… Sve je to, naoko, beznačajno. Sitnica. Ne zaslužuje ni trenutak razmišljanja. Donekle mu nađemo i opravdanje…
U trenucima kada čovjek prestane osjećati nelagodu pred vlastitim postupcima, nestaje i ona mala granica koja nas podsjeća da nismo svemogući, da nismo imperatori i da se karte mogu okrenuti za koju sekundu.
Svakodnevno svjedočimo besramlju i još jednoj velikoj mani ljudskog roda – pohlepi. I koliko god da sram nema granica, pohlepa je ipak iznad njega. Nekima nikad nije dosta. Nije dosta slave, novca, pozivnica, krpica, kremica… Čega god…
Sram i pohlepa kroz vjekove
U starim biblijskim pričama, sram i pohlepa često stupaju jedno uz drugo. Kao da su dvije strane iste ljudske slabosti. Jedna govori o trenutku kada čovjek shvati da je prešao granicu, a druga o želji koja tu granicu gura sve dalje i dalje.
Nakon što su okusili zabranjeni plod, Adam i Eva prvi put osjete sram. Nisu promijenili svijet nekim velikim činom nasilja ili zla, ali se promijenio njihov pogled na sebe. Odjednom postaju svjesni vlastite ranjivosti i skrivaju se od pogleda drugih. Ta kratka scena često se tumači kao trenutak kada čovjek počinje razlikovati granicu između onoga što želi i onoga što je ispravno.
S druge strane stoji pohlepa, osjećaj koji u biblijskim tekstovima gotovo uvijek vodi u razdor. Jedna od najpoznatijih opomena dolazi iz Evanđelja, gdje Isus Krist upozorava da čovjek ne može služiti i Bogu i bogatstvu. Pohlepa, u tom smislu, nije samo želja za materijalnim stvarima nego i sklonost da vlastiti interes stavimo ispred zajednice.
Prijateljstva pucaju
U prvim ljudskim zajednicama, opstanak je ovisio o povjerenju drugih. Onaj tko bi stalno uzimao više nego što mu pripada ili se ponašao bezobzirno prema drugima, brzo bi izgubio mjesto u skupini. A bez zajednice nije bilo sigurnosti ni hrane. Ni danas nije puno drugačije kada to sve svedemo na suvremene nazivnike.
Dakle, sram je poput nekog unutarnjeg alarma, znak da smo moguće prešli granicu. Skrivamo se, poput djeteta koje nije do kraja svjesno da mora vršiti nuždu, ali se skriva. Ima potrebu da se povuče od tuđih pogleda. To su znakovi koji govore da je pogreška prepoznata i da postoji svijest o odgovornosti.
No, što kada ne postoji svjesnost o odgovornosti? Kada nas ponos, besramlje, pohlepa i jal gurnu naprijed? Kada nam je glavna ona rečenica: „Sad ću ja vama svima pokazati!“. Što onda kada nismo svjesni vlastite nesvijesti? Što s takvim ljudima?
Stid je posljedica osjećaja časti.
Immanuel Kant
Vidimo to često u ponašanju ljudi oko sebe – ponekad kod prijatelja, ponekad kod političara, ponekad kod influencera. Tu se možda skriva i krucijalni problem našeg vremena.
Problem nije u tome što ljudi griješe. Ljudi su oduvijek griješili – još od Adama i Eve.
Problem je u tome što sve rjeđe osjećaju potrebu da zastanu i zapitaju se jesu li možda pretjerali.
Bez tog trenutka nelagode, bez tog starog i pomalo zaboravljenog osjećaja srama, čovjek lako povjeruje da mu je sve dopušteno.
A čovjek bez srama obično ide jako daleko… ali rijetko ide daleko s drugima.