Postoji trenutak u životu žene kada shvatiš da se nešto ozbiljno promijenilo. Ne po broju godina, nego po temama razgovora. Nekad smo raspravljale o seksu. Danas raspravljamo o nalazima.
- Nekad: “Je li dobar?” ili “Koliki je?”
- Danas: “Jesu ti dobri hormoni?” ili “Koliki ti je tlak?”
Nekad smo se nalazile na kavi da besramno komentiramo frajere. Da ih kudimo, hvalimo ili tek da spomenemo nekog bivšeg ‘kretena’. Danas se nalazimo kako bismo razmijenile iskustva s endokrinolozima, ginekolozima, gastroenterolozima i, ako imamo sreće, jednim dobrim anesteziologom koji će nam objasniti da se “nemamo čega bojati”.
I tako, dok svijet priča o novim počecima, mene čeka moja verzija rebrandinga: operacija štitnjače.
Nova godina, nova Ja. S jednim organom manje
Da se razumijemo, nisam ja planirala ovaj zahvat kao novogodišnju odluku. Nisam rekla: “Ove godine izbacujem slatkiše, toksične ljude i štitnjaču.”
Ali život ima čudan smisao za humor. I očito voli simboliku. Petnaestak godina je pratim, kontroliram i – očito – uzgajam. Prevelika je i sad mi već ozbiljno smeta kod gutanja. I. kako kaže moj kirurg, zašto se patiti!? No, dobro, malo mazohizma…
Štitnjača je taj mali, podcijenjeni organ za koji nisi ni znala da postoji dok ti ne počne raditi probleme. A onda odjednom upravlja svime: energijom, težinom, raspoloženjem, srcem, glavom, kosom, živcima i tvojim odnosom prema ogledalu. Ukratko – štitnjača je Drama Queen među organima. Dvije Drama Queen u jednom tijelu su jednostavno previše. Jedna je morala otići.
Operacija znači da ću do kraja života piti tablete. Svaki dan. Bez pauze. Bez “ma preskočit ću danas”. Tablete će postati moj novi accessory. Moj novi ‘doručak šampiona‘. Moj podsjetnik da tijelo više nije nešto što se uzima zdravo za gotovo.
Excel tablica
I tu dolazimo do dijela koji nitko ne želi priznati: odrasli smo. Ne u smislu zrelosti, nego u smislu da nam se tijelo počelo javljati. Glasno. Jasno. Bez filtera.
Vratimo se na nedostatak priča o ludom seksu i konstantnim istraživanjima koji je doktor dovoljno dobar za naša Visočanstva. Zdravlje više nije apstraktan pojam. Nije nešto što se podrazumijeva. Nešto što se događa babama.
Zdravlje postaje projekt. Plan. Excel tablica s terminima, nalazima i terapijama. I znaš što? Nema tu srama niti neke posebne mudrosti. Postoji samo nova realnost.
Nova Ja nije mršavija, (naj)bolja, smirenija ili “pozitivnija”. Nova Ja je informiranija, opreznija i svjesnija. Nova Ja zna da hrabrost ponekad izgleda kao potpisivanje suglasnosti za operaciju i povjerenje u ljude u bijelim kutama.
Ako već ulazim u novu godinu bez štitnjače, onda barem ulazim s jasnom porukom: ne moramo glumiti da je sve savršeno da bismo bile snažne. Možda ćemo rjeđe pričati tračeve, ali ćemo zato češće pričati istinu. Možda ću imati ožiljak na vratu, ali ću barem imati manje drame u sustavu. I to je, ruku na srce, ozbiljan upgrade.