Ne moramo se politički slagati sa ženama koje sjede u Hrvatskom saboru. Ne moramo podržavati njihove stranke, stavove ni način rada. Ali kada u raspravi prestanu biti političarke i postanu „kreštave babe“, „histerične žene“ i osobe čiji se izgled secira više od onoga što su stvarno izgovorile, ne govorimo o političkoj kritici. Govorimo o društvu koje ženi još uvijek može oprostiti gotovo sve – osim toga da bude glasna, vidljiva i sigurna u sebe.
Vjerovali ili ne, moj je mazohistični dio ovih dana, kako se ono kaže, „od jutra do sutra“ slušao saborske rasprave. I, kao i obično, nije mi sasvim jasno raspravlja li se ondje o životima građana ili se održava audicija za neku novu sezonu poremećenog reality showa.
Odavno sam svjesna da saborske rasprave nisu mjesto na kojem se uvijek razmjenjuju argumenti. To je natjecanje u tome tko će koga glasnije prekinuti, bolje uvrijediti i za nekoliko sekundi proizvesti snimku za društvene mreže koju ćemo ili zdušno dijeliti ili joj se potajno izrugivati.
To rade i muškarci i žene.
S mnogim ženama koje gledam u sabornici često se politički uopće ne slažem. Neke njihove stavove ne podržavam, neke nastupe smatram lošima, a neke izjave ne mogu opravdati ni uz najbolju volju. Ne bih glasala za njih, ne bih branila njihove političke odluke i ne smatram da žena mora podržavati drugu ženu samo zato što su obje žene. Ženski spol nije politički program, a vagina nije članska iskaznica tajnog sestrinstva u kojem jedna drugoj moramo pljeskati što god napravile. No, jedno je kritizirati nečiji politički rad, a nešto sasvim drugo od političarke napraviti hodajući katalog svega što nam kod žena općenito smeta.
On podigne glas, ona krešti
Kada muškarac u Saboru viče, on je temperamentan. Borben. Srčan. Beskompromisan. Čovjeku je stalo pa se malo zanio.
Kada žena podigne glas, ona krešti.
On je oštar, ona je agresivna. On je odlučan, ona je bahata. On je autoritativan, ona je naporna. On prekida jer ima nešto važno reći, a ona prekida jer je nepristojna i nije naučila osnove lijepog ponašanja.
Ako muškarac lupa po govornici, pokazuje političku strast. Ako žena napravi isto, možda bi netko trebao provjeriti je li uzela terapiju. Možda tuče muža.
On ima stav. Ona ima problem.
Zanimljivo je koliko smo spremni tolerirati muški bijes, a koliko nas uznemiri ženski glas koji se ne ispričava zbog toga što postoji. Muškarac smije zauzeti prostor, uspraviti se, raširiti ramena, povisiti ton i ponašati se kao da je sabornica njegovo dvorište. Žena bi, čini se, trebala iznijeti argument mirno, tiho i s blagim osmijehom, po mogućnosti tako da se nitko zbog njezina mišljenja ne osjeti neugodno.
Jer čemu uopće politički stav ako pritom nisi simpatična?
Muškarcima analiziramo politiku, ženama lice
Kada ponestane argumenata protiv muškarca, barem se još neko vrijeme pokušavamo baviti njegovim postupcima, odlukama, aferama i političkom odgovornošću.
Kada ponestane argumenata protiv žene, materijala nikada ne nedostaje.
Tu su njezin glas, frizura, odjeća, kilogrami, godine, bore, izraz lica i način na koji se smije ili, još gore, ne smije. Ako se previše dotjerala, očito joj je važnije kako izgleda nego što radi. Ako se nije dotjerala, mogla je barem pokazati malo poštovanja prema instituciji u kojoj sjedi.
Ako je mlada, nema iskustva. Ako je starija, vrijeme joj je da se makne. Ako je lijepa, zna se kako je došla do položaja. Ako nije, prema nečijim mjerilima, dovoljno lijepa, internet će joj to velikodušno objasniti.
Ako govori mirno, hladna je. Ako govori emotivno, nestabilna je. Ako šuti, nesposobna je. Ako previše govori, terkelja, urliče…
Pravila su, dakle, vrlo jednostavna: žena može biti u politici. Točka. Može, samo mora paziti da nema previše ženskih ni previše muških hormona, da nije previše lijepa ni nedovoljno lijepa, da ne pokazuje gole ruke, tetovaže ili previše nakita… Ne smije biti prestara, premlada, preglasna, pretiha, preambiciozna ili, ne daj Bože, svjesna vlastite moći.
Sve ostalo je dopušteno.
Kritika nije isto što i vrijeđanje
Ne zagovaram poštedu političarki. Upravo suprotno. Žene koje obnašaju javne funkcije treba kritizirati jednako strogo kao muškarce. Treba propitivati njihove odluke, obećanja, rezultate, propuste, trošenje javnog novca i političku odgovornost.
Ali njihova haljina nije politička odluka. Njihove bore nisu javni trošak. Njihov glas nije afera, a činjenica da nam neka od njih nije simpatična nije dokaz da je nesposobna.
Zašto ne komentiramo muškarce? Njihove trbušine, podbuhla crvena lica, loše zube ili frizure? Loše krojena odijela ili cipele? A toga tamo, bome ima!
Koju poruku šaljemo, ne samo njima nego svim ženama? Možeš biti sposobna, ali nemoj biti previše samouvjerena. Možeš imati mišljenje, ali pripazi na ton. Možeš se boriti, ali ostani ugodna. Možeš govoriti, ali nemoj biti glasnija od muškarca kojemu se ne sviđa ono što govoriš.
I svakako se smiješi. Čak i dok te vrijeđaju. U protivnom će reći da si ogorčena.
Naravno da postoje žene koje pretjeruju, vrijeđaju, manipuliraju i loše rade svoj posao. Postoje i muškarci koji čine isto. To nije ženska priroda. To je ljudska priroda. Ili, još preciznije, politika.
Zato ih kritizirajmo – sve. I muškarce i žene. Glasno, argumentirano i bez milosti kada je riječ o javnom interesu. Ali kritizirajmo ono što rade, odluke koje donose i posljedice koje zbog tih odluka osjećamo na vlastitoj koži