U vremenima u kojima je “vibe” važniji od argumenata, a “pozitivnost” veća svetinja od istine, kritičko razmišljanje postalo je rijetka i nepoželjna pojava. Kad kažeš da nešto ne valja, da imaš drugačije mišljenje, da bi nešto možda moglo biti – bolje – odmah si etiketiran kao hejter, ogorčen, zavidan ili jednostavno: “negativan čovjek”.
Čim se netko usudi izreći neslaganje, pa makar i uljuđeno, s dozom promišljenosti, s argumentima – nailazi na zid. Ne na onaj metaforički, nego onaj emocionalni, u obliku pasivno-agresivne fraze poput: “Žao mi je što to tako vidiš.” Meni je žao što više nitko ne zna voditi razgovor.
Od slobode izražavanja do diktature “pozitivnosti”
Kritički stav više nije poželjan. Cijeni se šutnja. I još više – klimanje glavom. Ako baš moraš nešto reći, neka to bude “divno”, “prekrasno”, “sve si rekla”. Ako ti se nešto ne sviđa – zadrži za sebe. Jer, u novom društvenom poretku, kritika = mržnja. Ili u najmanju ruku – znak da “imaš problem sama sa sobom”. A što ako jednostavno – razmišljaš? Što ako znaš razlikovati osobni napad od mišljenja? Što ako nisi mrzitelj nego osoba s kapacitetom za kritičko razmišljanje?
Ali to se danas teško probavlja. Jer je lakše reći da netko “širi negativu” nego ga saslušati. Lakše je diskvalificirati osobu nego raspravljati o ideji. Tako postajemo društvo u kojem se svi boje reći nešto drugačije. Ili – još gore – prestaju i misliti drugačije.
Mišljenje je postalo opasno oružje
Isprobaj sljedeće: reci javno da ti se ne sviđa neka kampanja, kolekcija, film, marketinški trik, pjesma ili sadržaj popularnog influencera. Samo reci da misliš da nije inspirativno, da je već viđeno ili da nije kvalitetno. U rekordnom roku postat ćeš “hejter”, “nepodržavajuća žena”, “zavidna”, “neinformirana”, “frustrirana”.
U isto vrijeme, svi pričaju o “slobodi izražavanja”, “autentičnosti”, “vlastitom putu” i sličnim floskulama. Samo što se ta sloboda ne odnosi na tvoju slobodu da kažeš da nešto nije dobro. Jer, ako tvoje mišljenje nije u skladu s većinom – znači da si automatski problem.
Primjerice, uzmimo domoljublje. Što je to? Kako se ono izražava? Je li uopće potrebno ovome društvu? Jesam li manje domoljub, ako ne želim ići na koncert nekog pjevača i ne slušam pjesme tog istog pjevača?
I tako, malo po malo, potiskuje se kritičko razmišljanje, a favorizira emocionalna osjetljivost kao alat za cenzuru.
Ne kritiziram jer mrzim. Kritiziram jer mi je stalo!
Davno sam ja naučila da je lakše biti tiho. Da je “lakše” puštati da svi pričaju, a ti klimaj glavom. Ali ono što me godinama grizlo iznutra bila je činjenica da smo kao društvo počeli glorificirati površnost, trivijalizirati, a demonizirati analizu i kritičko promišljanje. I to ne zato što ljudi ne znaju misliti – nego zato što im se ne da misliti.
U tom kontekstu, kritičko razmišljanje nije nepristojno. Ono je nužno. Jer kako ćemo kao društvo napredovati ako ne propitkujemo ono što nam se servira? Ako šutimo svaki put kad znamo da nešto nema smisla? Ako se bojimo reći: “Cijenim tvoj trud, ali rezultat nije dobar.”
To nije mržnja. To je zrelost.
Kritičko razmišljanje nije neprijatelj, već saveznik
Ako vas kritika vrijeđa, možda nije problem u kritici. Možda je problem u tome što ne znate gdje završava ego, a gdje počinje konstruktivna rasprava. Ne mrzim vas. Ne mislim da ste nesposobni. Samo mislim. I to je, nažalost, danas dovoljan razlog da vam postanem neprijatelj.
Ali evo vam “negativna” vijest za kraj: kritičko razmišljanje neće nestati. Neki od nas ga i dalje njeguju, ne zato što žele biti kontra svega, nego zato što žele nešto – bolje.
