Kažu da je odmor važan. Nasušna potreba. Kažu da treba usporiti, slušati svoje tijelo, spavati osam sati, piti dovoljno vode i ne živcirati se oko stvari koje ne možemo kontrolirati. Divna teorija. U praksi, barem u mom slučaju, to izgleda ovako: čim malo usporim, tijelo se slomi.
I ne mislim metaforički.
Nakon mjeseci rada, sastanaka, rokova, planiranja, mailova, organizacije i paralelno rješavanja najvažnijeg pitanja u mome životu – čekanja građevinske dozvole, koja u Hrvatskoj traje dovoljno dugo da stigneš ponovno preispitati cijeli svoj životni plan, odlučila sam malo stati. Tek toliko da udahnem.
I tijelo je reklo: ne.
Kazni me, kazni
Bolovi u kralježnici pojavili su se gotovo kao kazna za opuštanje, pa sada sljedeća tri tjedna idem na terapije, vježbe, istezanja… Svi me savjetuju kako smanjiti stres… Sve ono što zvuči razumno ljudima koji očito nemaju građevinsku dozvolu na čekanju, poduzetničke račune i egzistencijalne krize prije doručka.
Jer istina je jednostavna: mislim da sam postala ovisna o kaosu. Mislim da uživam u njemu. Mislim da ne znam drugačije… Smiješno je da mi terapeut isteže nogu i moli me po sedam puta da se opustim dok ja pojašnjavam da sam savršeno opuštena i da ne razumijem u čemu je problem.
Postoji nešto gotovo utješno u tome da si stalno zauzet. Kad radiš sto stvari odjednom, nemaš vremena razmišljati o stvarima koje te stvarno muče. A mene, kao i većinu žena koje balansiraju posao, privatni život i financije, muči klasika: što ako nestane novca?
Pretplata koju ne možeš otkazati
Taj strah od besparice je kao pretplata koju nitko nije tražio, ali svi je imamo. Posebno kad gradiš kuću. Tada više ne govoriš o novcu u kategorijama “treba mi” nego “koliko košta još ovaj jedan potporni zid?” Drenaža? Septička? Drvo?
I da, sve to radim sama.
Bez muža. Bez partnera. Bez onog legendarnog “netko će to riješiti”. Jer taj netko sam uglavnom ja. Ja čekam papire, ja računam troškove, ja paničarim kad mi netko pošalje ponudu za radove koja izgleda kao rata za stan u centru Zagreba.
I naravno da sam godinama sama sebi govorila kako je to snaga. Žena može sve sama. Neovisna žena. Snažna žena. Moderna žena.
A onda te bolovi u lumbalnom dijelu kralježnice podsjete da možda možeš – ali pitanje je trebaš li.
Kultura prezaposlenosti
Mislim da smo kao društvo ozbiljno precijenili kulturu prezaposlenosti. Pogotovo mi žene. Ako nisi zatrpana obvezama, kao da nisi dovoljno uspješna. Ako imaš slobodan vikend, osjećaš krivnju. Ako odmaraš, mozak ti odmah servira pitanje: “A što si sve mogla završiti?” Kada si godinama u modu preživljavanja (rokova, financijskog pritiska, planiranja), tvoje tijelo postane ovisno o hormonima stresa (kortizolu i adrenalinu). Ti si u konstantnom fight or flight (bori se ili bježi) stanju.
I tako odmor postaje stres. Slobodno vrijeme je postalo izvor anksioznosti jer nas je kapitalistički mentalitet istrenirao da svaku minutu moramo monetizirati ili iskoristiti za “samorazvoj” i rješavanje problema.
Možda problem nije u bolovima u leđima, fizikalnoj terapiji ili stresu. Možda je problem u tome što smo normalizirale život u konstantnom grču i nazvale ga ambicijom.
Ja još učim kako stati. Za sada me tome uči kralježnica. Prilično brutalno, ali učinkovito.