Nikada nisam bila „tip od djece“. Stoga, kada je štapić poplavio, strah se očitovao na mome licu, a nije pomogla ni kasnija spoznaja da ih je dvoje na putu.
Kako se nijedna moja prijateljica nije dotakla roditeljstva, ja sam otvorila sezonu te sam većinu stvari o trudnoći i njezi djece morala otkriti sama. Čak i kada je šou počeo, kada mi je puknuo vodenjak, nisam bila sigurna. Nastavila sam sjediti još neko vrijeme kao da se ništa nije dogodilo. Na posljetku su me odvezli u bolnicu i nakon 18 sati postala sam majkom.
No tu počasnu titulu koju ću nositi do kraja života nisam osjećala još neko vrijeme. Nakon porođaja odnijeli su djecu u inkubator i tek nakon dva sata susrele smo se licem u lice. Bile su male i ružičaste, sjećam se prvog dojma. Njihova tanka koža ocrtavala je reljef žila na koje su bile priključene i mnoge cjevčice – tako bespomoćne! Rasplakala sam se.
Sve dok ih nakon tjedan dana, u nimalo intimnom ozračju i s maskom na licu, napokon nisam uzela u ruke. Bila sam nervozna kao na prvi dan škole. Nespretno i ukočeno držala sam prvo jednu pa drugu, i još jednom strah me preplavio. Promatrala sam druge žene kako drže svoje potomke i učila. Vidjela sam kako znaju prošvercati poneki poljubac djetetu bez maske, pa sam i ja postupila isto iako za tim nisam osjećala potrebu. Sjećam se da sam im nešto šaptala, ne znam više ni sama što, kako bi čule moj glas.
Onda su ih odnijeli i za tri sata imale smo drugi susret. Ovaj put bilo je lakše. Držala sam ih nešto opuštenije, čak sam ih podsvjesno počela i ljuljati u naručju, a već treći put neke sam radnje obavljala prirodno.
Tog sam dana navečer u krevetu shvatila da mi nedostaju. I to je bilo to!
Sada imaju četiri mjeseca, ljubim ih stalno i ne mogu bez njih.
P. S. Postoji majka, svima nama, koja se za sve pobrine – priroda!
* * *
Nastavak idućega tjedna
(www.dvojceki.com)
Kako se nijedna moja prijateljica nije dotakla roditeljstva, ja sam otvorila sezonu te sam većinu stvari o trudnoći i njezi djece morala otkriti sama. Čak i kada je šou počeo, kada mi je puknuo vodenjak, nisam bila sigurna. Nastavila sam sjediti još neko vrijeme kao da se ništa nije dogodilo. Na posljetku su me odvezli u bolnicu i nakon 18 sati postala sam majkom.
No tu počasnu titulu koju ću nositi do kraja života nisam osjećala još neko vrijeme. Nakon porođaja odnijeli su djecu u inkubator i tek nakon dva sata susrele smo se licem u lice. Bile su male i ružičaste, sjećam se prvog dojma. Njihova tanka koža ocrtavala je reljef žila na koje su bile priključene i mnoge cjevčice – tako bespomoćne! Rasplakala sam se.
Sve dok ih nakon tjedan dana, u nimalo intimnom ozračju i s maskom na licu, napokon nisam uzela u ruke. Bila sam nervozna kao na prvi dan škole. Nespretno i ukočeno držala sam prvo jednu pa drugu, i još jednom strah me preplavio. Promatrala sam druge žene kako drže svoje potomke i učila. Vidjela sam kako znaju prošvercati poneki poljubac djetetu bez maske, pa sam i ja postupila isto iako za tim nisam osjećala potrebu. Sjećam se da sam im nešto šaptala, ne znam više ni sama što, kako bi čule moj glas.
Onda su ih odnijeli i za tri sata imale smo drugi susret. Ovaj put bilo je lakše. Držala sam ih nešto opuštenije, čak sam ih podsvjesno počela i ljuljati u naručju, a već treći put neke sam radnje obavljala prirodno.
Tog sam dana navečer u krevetu shvatila da mi nedostaju. I to je bilo to!
Sada imaju četiri mjeseca, ljubim ih stalno i ne mogu bez njih.
P. S. Postoji majka, svima nama, koja se za sve pobrine – priroda!
* * *
Nastavak idućega tjedna
(www.dvojceki.com)
You must be logged in to post a comment Login