Jeste li se ikada naljutili na sebe? Ne onako, usput, bez veze, nego stvarno. Jeste li bili toliko bijesni da više ne znate – na koga, zašto, koliko i kako ste ljuti, iako ste zapravo ljuti sami na sebe? Ne znam možete li uopće razumjeti što vas pitam, ali ja vas pitam još uvijek – pomalo ljuta.
Prošlo je sedam dana od moje operacije. I prva stvar koju sam shvatila prvi dan nakon operacije i razgovora s kirurgom bila je jednostavna i brutalna: ljuta sam. Ne, ne brinite – nisam ljuta na njega. Nisam ljuta na sustav, osoblje ili hranu. Oni su svi, ali baš svi – od čistačice do v. d. pročelnika Zavoda – bili divni. Iskreno, u bolnici mi je bilo super. Čak ne znam zašto ljudi njurgaju na hranu – bolji gulaš nisam odavno jela.
Ljuta sam na sebe.
Zašto? O, zašto?
Već dvadeset godina svog života uredno, savjesno i gotovo opsesivno idem na sistematske preglede. Nakon smrti moje majke obećala sam si jedno – da nikada više neću gledati takvu patnju i bol. Da sebi neću dopustiti da me “nema” i da me “nije briga”. Da me jednog dana ne odvedu u bolnicu prekasno. U bolnicu u kojoj ću dobiti smrtnu presudu. U koju ću zakasniti.
Ne znam zašto ljudi zakasne. Zbog nebrige, zbog žrtve, zbog činjenice da je sve uvijek važnije od njih samih. Zbog lažne hrabrosti?
Obećala sam sebi da ne želim umirati onako kako je umirala moja majka – patnički, u bolovima kojima ni morfij nije pomagao.
Sistematski pregledi znače sigurnost. Prevenciju. Kontrolu. Na vrijeme ću spriječiti sve moguće komplikacije, propuste i gluposti koje često proizlaze iz naših, realno – poprilično blesavih ljudskih odluka. Hvala Bogu, ja ih imam.
Ja samo pjevam
Na totalno vađenje štitnjače sam došla mirna. Znala sam da sam sigurna u genijalnim rukama doktora Tomislava Novosela. Vjerujte mi, nisam se ni sekunde zabrinula. Očekivala sam rutinski zahvat, sat, sat i pol vremena posla i gotovo. A onda mi je kirurg, smirenim tonom, ujutro nakon operacije, rekao: „Znaš, operacija je bila teška.“
Ostala sam bez riječi. U operacijskoj sali sam bila tri i pol sata. Umjesto “uvećane štitnjače, 5 centimetara”, iz mene su izvadili i centimetre čvorova koji se nisu vidjeli na snimkama. Izvukli su centimetre onoga što me godinama gušilo – doslovno i metaforički.
Fali 5
Sjedim u dnevnom boravku, razgovaram s Anjom i smijem se kroz nevjericu. Kažem joj: „Anja, meni stvarno nedostaje organ. Osjećam da mi fali organ. Fali mi ono nešto u vratu.“
Jer barem Anja razumije kako je to kad fali pet. I metaforički i doslovno.
I onda dolaze pitanja koja ne daju mira. Kako mi nijedan liječnik na mojim sistematskim pregledima nije rekao: “Nema veze što su hormoni i antitijela uredni, štitnjača je prevelika idemo je izvaditi. Zašto se ne riješiš toga što te guši? Da, pritišće te. Ne umišljaš. Slobodno se žali.”
Kako to da sada više ne osjećam onaj pritisak u vratu, u grlu? U prsima? Kako sam se uopće dovela u situaciju da nešto u meni naraste do te mjere, a da nitko ne povuče ručnu?
Jer znate što sam mislila? Da sam samo – debela. Da se zapušem jer sam preteška. Da je problem u meni, u mom tijelu, u mojoj (ne)disciplini. Ne zato što mi je štitnjača bila ogromna, s velikim čvorovima. Ne zato što mi je traheja bila pomaknuta udesno.
I sada, sedam dana kasnije, čini mi se da sam sebi oprostila. Na sistematske ću i dalje pobožno ići. Oprostit ću i svima kojima uredno plaćam dodatna i dopunska osiguranja, sve te sistematske preglede i kontrole koje su trebale “uhvatiti problem na vrijeme”. Doduše, uhvatile su ga, pratile trinaest godina – ali je izostala konkretnija reakcija.
Ali jedno sigurno znam: ponekad možeš raditi sve “kako treba”, a ipak nešto važno propustiti. Neke stvari jednostavno – ne možeš kontrolirati. Ali možeš naučiti da se ne praviš jača nego što jesi – i da se ponekad glasnije i jasnije požališ.
P.S. – osjećam se odlično. Kao što vidite – budala već radi. I, da – Euthyrox je popijen.