Činilo nam se, kad smo u prvoj kolumni najavili učestalo pojavljivanje citata u budućnosti našeg izleta u spisateljske vode, da će to posao olakšati. Prepisivanje pa nadopunjavanje uz ipak autorski komentar nameće logičan zaključak o olakšanju posla. Jer, mislili smo, tuđe i postojeće oplahnuto i omotano našom svježinom bit će bolje i ne budimo licemjerni, lakše za provesti. Bjelina ekrana uokvirena wordovim ikonama nikako se nije punila prvom rečenicom, definicijom pojma redizajn, što je light motiv ovog teksta pa kako pristoji, upoznavanje s materijom je očekivano. Trebalo nam je previše stranica proučiti koje Google servira kao potencijalnog dobitnika, da uočimo toliku sličnost spisateljstva i grafičkog dizajna: zaista je lakše početi od bijelog ekrana. Svaka postojeća bila je nama krnja, kriva ili jednostavno, ružna definicija.
Novci se rijetko spominju kad se o dizajnu govori, izbjegavajući taj osjetljivi, ali ipak neizostavni segment stvaranja estetski umilnog funkcionalnog alata za bolju prodaju iskonskog proizvoda. Nije definicija, ali je duhovit i shvatljiv opis jednog člana foruma koji pojam redizajn opisuje kao riječ koju klijent spominje kad želi potrošiti manje novaca – jer dizajn ima prizvuk skupog dok je redizajn, ‘petljanje’ po postojećem predlošku, jeftiniji. Opis Iako posve izbanaliziran, cinicno je iskren. Jer redizajn, kako je sigurno i forumaš osjetio, jako je težak zadatak.
Pokazalo se s vinskim etiketama da konkretni sadržaj čini etiketu pamtljivom. Životinje, biljke, predmeti, jasna tema, uskoro u konzumentskom svijetu postaju vodeći i prepoznatljiv naziv za proizvod. Jednostavno jer se lakše pamti.
Etikete našeg klijenta zvali su ‘kajdanka’. Devet različitih vina, kvalitetnija butelja i litrena boca, a svaka etiketa potpuno iste boje i motiva, s razlikom imena vina, razbacanih slova koja čine notni zapis. Teško za baratanje i samim proizvođačima ne znajući s daljine veće od 30 cm o kojem se vinu radi, a za kupca toliko otegotna okolnost da će elegantno pogled prebaciti na nešto prepoznatljivije .
Etikete su dvobojne. Dominantna je boja koja sadržaj nedvojbeno asocira na sadržaj. Uvriježene su već u vinarskoj industriji boje koje prate pojedine sorte pa će tako bijela i svježija vina nositi svjetlije, prozračnije nijanse dok bogatija, punija vina asocijativno vežemo za tamnije, vatrenije, teže boje.
Čista bijelkasta podloga ugodno hrapavog papira tako postaje jasna za raspoznavanje i u onom djeliću sekunde koji imamo da bi bilio dabrani s police.
Najveći problem kod redizajna je naći poveznicu starog i novog, ostaviti dovoljno elemenata da postojećim konzumentima bude jasno da se radi o istom proizvodu koji poznaju i koriste, kao i nepromijenjenosti cijene koji su navikli plaćati, u isto vrijeme dobivajući nove kupce koje će privući upravo etiketa. Vina Belović imaju svoju publiku i za pristupačniju liniju litrenog pakiranja kao i nešto skuplju liniju 0.75 l butelja. Kao i vino, i etiketa rafiniranošću prati tu vertikalu. Logika boja je ista, ali etikete litrenih boca lišene su poetike. Ime je u prvom planu, jasno i prepoznatljivo, ostali elementi svedeni su na minimum. Nimalo zastrušujuće.
Berba je bila, vino nastaje. Dosad promijenjene četiri etikete, dobit će uskoro horizontalno proširenje i za druge sorte. ‘Kajdanka’ nastavlja svoj rast, a kako čujemo od nekih novih ljubitelja Belović vina, i ‘baba’ ima dobru prolaznost…
You must be logged in to post a comment Login