Ponekad potrošimo godine pokušavajući zadržati ljude koji očito ne žele ostati. Jurimo, dokazujemo se, dajemo još jednu priliku i pitamo se što bismo mogli napraviti drugačije. A možda je odgovor puno jednostavniji – ljude ponekad jednostavno treba pustiti.
Treba li trčati za ljudima?
Odgovor je vrlo jednostavan: ne, ni za kim ne treba trčati, nikoga ne treba juriti!
A zašto se onda kroz život često ponašamo upravo tako? Jurimo za drugima koji kao da bježe od nas, kao da se utrkujemo s vlastitom sjenom – besmislena i suluda utrka koja nema kraja.
Možda nam je negdje u glavi usađeno upravo to da nam je sve ono što ne možemo tako lako dobiti zanimljivije. Da nam je netko koga jurimo, a on bježi, zanimljiviji od onoga tko nam je tu, nadohvat ruke?!
Zašto jurimo ljude koji bježe od nas?
Ponekad uhvatim samu sebe u razmišljanju za kojim sam sve ljudima trčala kroz život, ganjala ih, silno željela da budu pored mene, da budu sa mnom, da budem dio njihova života kao i oni moga.
Suludo, zar ne?
Sada, iz ove perspektive, djeluje mi suludo i pitam se gdje mi je bila pamet. Tada – tada nisam znala drugačije i mislila sam da je to jedino ispravno i da tako mora biti.
Sada – sada znam da tako ne mora i da tako ne treba.
Ljude jednostavno treba pustiti, ne juriti ih. Tko želi, doći će sam, ostat će – neće samo nestati. Drugi će pak otići pa se opet vratiti, a na nama je da odlučimo hoćemo li im ponovno otvoriti vrata svog života i pustiti ih unutra.
Ponekad je najvažnija lekcija jednostavno pustiti
Od bezbroj lekcija koje mi je život servirao, ovo mi je bila jedna od jačih, bolnijih, čak i teško prihvatljivih, ali svakako najkorisnijih.
Sve ono što je moje – doći će samo, kako stvari, tako i ljudi…
Život me naučio da je cijela mudrost upravo u tome da se treba prestati truditi zadržati nekoga ili nešto pod svaku cijenu. Jer cijena je ponekad zaista prevelika. Previše košta živaca, ulaganja, bezgraničnog davanja sebe – za što? Za koga? Na koncu, je li uopće vrijedno toga?
Ono što je zaista pravo i iskreno naše neće zahtijevati da se za to svakodnevno borimo, da se natječemo, jurimo, dokazujemo svoju vrijednost i preispitujemo se jesmo li dovoljno dobri da bi netko ostao pored nas.
Kad bolje promislim, koliko dugo uopće možemo trčati za nekim tko stalno bježi od nas?!
Koliko dugo možemo trčati za nekim tko se ne okreće?
Možemo. Mi ljudi svašta možemo istrpjeti, izgurati, često pronaći smisao i tamo gdje smisla nema – isto tako možemo i beskrajno trčati za nekim sve dok se ne umorimo i jednostavno samo stanemo.
Tek tada se zapitamo zašto smo uopće trčali za nekim tko se nije ni pokušao okrenuti radi nas?!
Ono što sam naučila jest da više ne trčim maratone – za ljudima više ne.
U moj život svi su više nego dobrodošli, ima pregršt svega za sve. Puštam ih da mi sami pokažu žele li biti u mom životu ili ne.
Kako se ono kaže: tko želi – doći će, tko želi ostati – ostat će… Svakome po volji…
Oni koji odluče otići dok se istovremeno nadaju da ću trčati za njima – sada ih samo pustim neka idu. Ne molim, ne jurim, ne tražim – samo jednostavno prihvatim da ti neki nikada nisu ni bili moji.
I to je sasvim u redu.
Jer život je prekratak da bismo jurili pokušavajući uhvatiti svoju sjenu. Isto je i s ljudima – čemu trčati za nekim tko stalno bježi od nas?