Pored stresa, bolesti 21. stoljeća, rekla bih da je usamljenost još jedna bolest koja uzima maha među ljudima.
Sve više ljudi je usamljeno, samo. I ne mislim tu nužno na to da nemaju partnera. Koliko vidim i čujem, ljudi često nemaju ni prijatelja, nemaju s kim sjesti i iskreno popričati.
Kao da živimo u dva različita svijeta
Ponekad, kada upoznam neke nove ljude, kada ih oprezno pustim u svoj život i počnem s njima dijeliti svoju svakodnevicu, vidim koliko su nam životi istovremeno toliko slični, a zapravo posve različiti.
Kad tako sjedimo i pričamo, često se osjećam kao neka endemska vrsta koja polako izumire, jer moj život i život ljudi koji me okružuju kao da su dva odvojena svijeta. Tada shvaćam da živim jedan sasvim drugačiji život.
Kao da živim u nekom paralelnom svemiru i pitam se što je to došlo na ovaj svijet.
Sasvim običan život
Gledajući retroaktivno svoj život, nije to nikakav spektakularan život. To je jedan sasvim običan život malog čovjeka koji se bori kroz život, koji voli, koji se nada, koji se smije i koji zaplače.
Jedan sasvim običan život u kojem još uvijek ima poprilično prijatelja, dragih ljudi s kojima se družim, izlazim, odem nedjeljom na misu, popričam kada mi je teško, nasmijem se našim glupostima. Tu smo da si pomognemo kada zatreba. Jednostavno, živimo ono što nam život donese.
Sasvim mi je normalno da se naša djeca druže međusobno, još uvijek ganjaju lopte, zatvaraju klubove, odlaze u crkvu i vesele se svemu onome što im nosi njihovo još uvijek bezbrižno životno doba.
Isto tako, sasvim mi je normalno da naša djeca, iako su svi redom punoljetni, odu s nama roditeljima na izlete, na vikende, da svi zajedno pijemo, zezamo se, pjevamo, plešemo, trčimo za loptom. Jednostavno, družimo se i veselimo.
Meni je to nešto što je normalno i ne znam za drugačije, jer tako živim oduvijek. Naša rodna kuća oduvijek je bila vrlo domaćinska kuća koja je njegovala i strašno držala do međuljudskih odnosa.
Zašto me ljudi gledaju kao da sam pala s Marsa?
Međutim, kada nekome novom pričam o svom načinu života, nije se malo puta dogodilo da me ljudi u čudu gledaju, snebivaju se, kao da sam pala s Marsa, ni manje ni više.
Trebalo mi je ponešto vremena da shvatim u čemu je kvaka i zašto me se gleda kao vanzemaljca kada pričam o svom ritmu života. Kroz druženja i priče s drugima shvatila sam da ljudi jednostavno tako više ne žive. Shvatila sam da danas većina ljudi gleda samo svoja posla i zaključa svoja vrata. Sve više današnjih prijateljstava vrlo je interesno. Sve više ljudi kroz život gleda samo što bi mogli sebi ugrabiti, dok sve manje ljudi razmišlja o tome što mogu dati onome pored sebe.
Često je mnogima nepoznanica družiti se s nekim samo zato što ti je s tom osobom, s tim društvom, lijepo, ugodno i opušteno. Slušajući ih, čudimo se jedni drugima. Oni se čude mom životu, ja se čudim njihovom i svatko je svakome enigma.
Imamo sve manje jedni druge
Samo su nam rezultati poprilično drugačiji.
U konačnici, kroz ta nova druženja vidim samo tužne i usamljene ljude koji vape da imaju nekoga svog, neki čopor s kojim bi mogli hodati kroz životne pustopoljine. Ljude koji čeznu za tim da imaju prijatelja, društvo, osobu s kojom možeš popiti kavu, otići na more ili samo sjediti u miru i tišini.
To je ono što ja vidim i osjećam. Kad ih slušam, osjećam jednu težinu i tugu tog usamljenog života i pitam se: gdje smo kao ljudi zakazali?
Što nam se putem dogodilo da smo zanemarili druženja i zapostavili prijateljstva? Je li nam materijalno i jurenje za njim toliko zamutilo pamet da više ne vidimo dalje od nosa, pritom misleći da smo velike face jer smo si još malo nagomilali na račun, dok smo istovremeno posve izgubili sebe u tom moru svega i zaboravili na ono najvrjednije?
Na kraju nas spašavaju ljudi
Jer na kraju dana neće nas spasiti ni pun stan, ni pun račun, ni superluksuzan automobil kojem se svi dive, koji oduzima dah i na kojem nam mnogi zavide.
Ne.
Spasit će nas ljudi.
Isti oni mali, neprimjetni ljudi koji će sjesti s nama na kavu, nasmijati se našim glupostima, zagrliti nas kada je teško i ostati uz nas kada svi drugi odu. Ljudi s kojima stvaramo život i stvaramo uspomene.
I tako, kada sjedim sama sa sobom i po ne znam ni sama koji put preturam misli po glavi, sve više mislim da je možda zadnji trenutak da ponovno počnemo ulagati u ono što je oduvijek bilo najveće čovjekovo bogatstvo – jedni u druge.
Danas živimo u dobu kada imamo sve. Živimo u izobilju svega. Zato je vrlo tužno čuti i živjeti tako da nemamo nekoga svog, nekoga s kim možemo popričati, nasmijati se i povjeriti mu se.
A koliko vidim i čujem, toga je sve više i više.
Nažalost.